Naša koleginica Arwenna upozorava na plan reforme gimnazijskog školovanja kojim je planirano da se iz programa izbaci jedan jedini predmet - i to Informatika! Evo njenog otvorenog pisma Ministru prosvete na koji posle par meseci još uvek ne stiže odgovor.
Već neko vreme posmatram žene uspešnih ljudi. Ne, ne bavim se nikakvim istraživanjem, niti to činim iz nekih "muških" pobuda. Jednostavno, bivao sam u društvu prijatelja koji su generacija uspešnih pedesetogodišnjaka, a u poslednje vreme na oči mi iskaču i u njih upadaju ove nove gospodŽe novokomponovanih bizMismena.
Još jednom ustupam prostor ahtitekti Branislavu Jovinu, blogeru bez autorske opcije
Otvoreno pismo predsedniku Demokratske stranke Borisu Tadiću
Poštovani Predsedniče,
Pedeset godina posvećenih planiranju, projektovanju i izgradnji Beograda me obavezuju da Vas upoznam sa fatalnim odlukama prethodnog i aktuelnog gradonačelnika Beograda.
Vahidin Musemić u izglednoj šansi i ništaaa... ali opet Musemić dolazi do lopte, udarac i golman brani, lopta se odbija do Musemića koji upućuje snažan udarac lijevom nogom... prečkaa, Musemić ovaj put glavom i opet je promašio jeb'o mu ja mater smotanu!!!
(Mirko Kamenjašević, 2 godine suspenzije)
Komentatori su nezaobilazni deo naše sportske istorije i današnjice. Njihovi glasovi ostaju u ušima kao sastavni deo svih sportski zbivanja. Njihova stručnost pomaže nam da bolje shvatimo šta se događa na borilištu. Njihova revnost pomaže nam da dobijemo sve informacije o događaju koji gledamo. Njihovi gafovi pamte se i ulaze u svakodnevni govor. Njihovi lapsusi deo su posla i prepričavaju se godinama. Ali njihove greške i nestručnost dovode nas do ludila i odluke da promenimo kanal ili ukinemo ton.
Dokle, bre? O'ladite malo
U jučerašnjem Blicu, u rubrici "Reč nedelje", objavljen je tekst Akademika Dragoslava Mihajlovića. U nemogućnosti da ga nadjem na Netu, prekucavam ga:
Dinarci nam sede na glavi
Odmor na Ohridu je idealna prilika da se obidje susedna Albanija. Dobro, skoro svima koji iz Srbije dodju u Ohrid na odmor to je daleko od pameti, ali meni, kao skoro nosiocu albanske spomenice sa 6 odlazaka do sada, djavo nije davao mira sve dok nisam ubedio društvo da odemo. Da li sam bio u pravu, procenite sami.
Naša deca su ona koja žive i rade na ulici. Spavaju po katakombama, vagonima. Nemaju matične brojeve, knjižice, nisu u sistemu - ničija deca.
Danas mi je žena rekla da su na 4 umiovaonika dobili samo dve polovine sapuna. Začudjene, tražile su objašnjenje. Odgovor je bio da je celom vrtiću (10 grupa, oko 270-toro dece) stiglo samo 20 sapuna i da se ne zna da li će, kada i koliko novih sapuna doći.