Iako je prošlo podosta vremena pamtim to kao da je bilo danas.... Tražim učionu 204. Znam da je tu negdje. Brojke na malim učionama ipak nisu toliko male, a moj nos ipak nije toliko velik, pa mogu dovoljno da se približim; aha evo room 204.
Žena srednjih godina sjedi za stolom koji je okupirao maltene cijelu učionicu, dok je sa lijeve strane dovoljno mjesta da se stoji ispred table koja je zauzela cijelu jednu stranu zida.
Hy! How are you?
Dobro, hvala.
Ti si zakazao da trebaš pomoć oko engleskog?, upita žena skidajući naočale i zatvarajući knjigu ispred sebe.
Da, imam neki papir da predam pa treba mi vaša pomoć oko gramatike.
Ovih dana pravo se užarilo na blogu. Ustali valjda neki blogeri na lijevu nogu. Hm, zašto lijevu?
Koliko je vas pročitavši naslov mog bloga "lijevu nogu" poistovjetilo sa lošim danom ili lošom voljom, a koliko nije napravilo nikakvu paralelu? Loš sam u klađenju, ali ovog puta slobodno mogu reći da bih dao desnicu ruku da je ovih prvih ogromna većina. Hm, zašto baš desnu? Tako se valjda kaže, a i iskren da budem, meni to odgovara jer ionako ja sam jedan od 10% populacije kojemu je lijeva ruka bogami em jača em korisnija.
Doduše od moje pete godine branjeno
Prošlo je skoro deset godina kako sam napustio rodni kraj i šest godina kako sam prešao okean. Tog hladnog decembarskog jutra 2005. ukrcao sam se na voz koji će samo par sati poslije postati vlak.
Stotinu slika vrzmalo se po glavi od onih lijepih iz djetinjstva do onih ružnijih iz 95. Našao sam svoje mjesto u kupeu, još uvijek voza, koji se spremao poći prugom koja većim svojim djelom prati autoput nekadašnjeg i danas tako ironičnog naziva bratstva i jedinstva.
Do mene je sjela gospođa čija odjeća nije ostavljala nimalo sumnje na posao kojim se
Bio sam treći, ili možda četvrti razred osnovne, više se ne sjećam tačno, kad sam "otkrio" svoje vanzemaljsko porijeklo. Suviše odrastao da bi povjerovao u priče o rodama, a opet previše maštovit da povjerujem da me mama rodila.
Imao sam prlično neobičan hobi koji sam upražnjavao vraćajući se iz škole. Ne, nije to bilo brojanje bandera, ili koraka, već gledanje automobilskih točkova. Znate onaj fenomen kad gledate u točak pa vam se najednom čini kako se isti okreće u "pogrešnu" stranu pa na sekundu čak i stane. Sad, dal' se meni previše zavrtilo u
Ako ste čitalac dnevne štampe i politika je vaša svakodnevna potreba, vaš imuni sistem za nerviranje dostigao je zavidni nivo otpora ka ljudskoj gluposti. Ako pak nije , manite se ćorava posla, barem na nekoliko dana. Ja teško pravim te višednevne pauze od politike i uprkos prlično razvijenom imunom sistemu za nerviranje neke vijesti me jednostavno izbace iz kolosjeka. Čitam kako je novoizabrani američki predsjednik povodom prvog jubileja (sto dana predsjednikovanja ) održao konferenciju za novinare. Na pitanje o emigraciji predsjednik Obama govori kako treba
Kreativnost u učionama je tema o kojoj se mnogo priča, ali koliko je to ustvari tabu tema za mnoge učitelje, i da li je uopšte ima među školskim klupama? O tome, mnogo više i lijepše pisala je Mashha u svojoj priči, a meni je pripalo zadovoljstvo ugostiti je.
Predhodnu noć sam izašao van, ali ubrzo sam se vratio kući na čuđenje mojih ukućana koji su inače, u vreme kad obično dolazim kući, spavali čvrstim snom. Naravno, tu ne računam dragu mamu koja se uvijek nekako budila, na moju žalost, čim bih ulazio u kuću. Svjetlo nisam palio sve u svrhu tihog i neprimjetnog dolaska, ali kao posljedica mraka na stepeništu zakačio bi drveni tanjur koji je na lamperiji uz stepenice imao služiti kao ukras, al' i kao moj izdajnik te mamin obaveštajac za tačno vreme kad, odnedavno punoljetni sin jedinac , stiže kući.
Kao neko sto se bavi politikom i istorijom te kao osoba sa hendikepom svjestan sam da se put ka tolerantnijem društvu ne prelazi za jedan dan. Moje zadovoljstvo učestvovati u svakom koraku napred je tim veće jer znam da je na tom putu skupa sa mnom jedna Natasa koja je za sve nas napisala ovaj tekst.
"Dva koraka desno, korak nazad". Ponavljao sam ovu rečenicu poluglasno prateći njene korake dok je sa kasetofona u ćosku sobe neumorno pjevao Willy Nelson.
"Dali, pa ne moraš glasno da ponavljaš korake, slušaj muziku i prati me", govorila bi Ina ne skidajući osmijeh s lica.
"Pa znam da ne moram da govorim, ali ako prestanem zbunit ću se... baš kao i sad..."
E kud ne odoh na folklor ko klinac, mada ne znam koliko bi me znanje naših narodnih kola izvadilo u učenju ovog kaubojskog plesa.
Stajao sam pred ogledalom u svojoj