Iako je prošlo podosta vremena pamtim to kao da je bilo danas.... Tražim učionu 204. Znam da je tu negdje. Brojke na malim učionama ipak nisu toliko male, a moj nos ipak nije toliko velik, pa mogu dovoljno da se približim; aha evo room 204.
Žena srednjih godina sjedi za stolom koji je okupirao maltene cijelu učionicu, dok je sa lijeve strane dovoljno mjesta da se stoji ispred table koja je zauzela cijelu jednu stranu zida.
Hy! How are you?
Dobro, hvala.
Ti si zakazao da trebaš pomoć oko engleskog?, upita žena skidajući naočale i zatvarajući knjigu ispred sebe.
Da, imam neki papir da predam pa treba mi vaša pomoć oko gramatike.
Ovi dopunski časovi "jedan na jedan " odista su super stvar koju mnogi koledži u Americi praktikuju.
Obično ovi ljudi , kad se radi oko eseja , pregledaju zajedno sa vama prvu stranu ili dvije , a vi poslje dovršite svoj rad samostalno.
OK, daj da pogledamo papir, reče žena pomerajući svoju torbu i knjigu u stranu.
Izvadio sami fasciklu iz torbe i stavio je na stol, te sjeo sa druge strane ćoška stola al' opet dovoljno blizu.
Evo ovo je papir.
Sa 12 stranica kucanog teksta nije bio baš omanji rad ,ali znao sam da ćemo pregledati samo prvu stranicu, eventualno dvije.
Hajde čitaj, pa da vidimo greške, ako ih ima.
Izvinite, osoba sam sa oštećenim vidom . Nažalost ne mogu čitati tekst ovako sa papira. Ako nije problem vi čitajte.
Nisam ni uspio dovršiti ovu zadnju rečenicu.
Pa ako ti ne možeš čitati , ja ti ne mogu pomoći,odbrusi mi gospođa. Ali gospođo, nije to što neću, već jednostavno ne vidim i onda sam odjednom zaćutao ne završivši ni sam vlastitu rečenicu. Nastala je tišina.
Ovo je soba 204 zar ne?, upitah.
Da, odgovori ona pomalo zbunjena.
Možete mi reći vaše ime i prezime?
Čekaj, stani. Kako se zoveš?
Dalibor.
Evo čitaću Dalibore, hajde sjedi.
Neka hvala gospođo, nije potrebno. Samo mi recite vaše ime i prezime.
E , evo vidi i ja nosim naočale i ja ne vidim dobro, govorila je pokazujući mi naočale na stolu.
Dobro,ipak ću morati otići gore na sprat da saznam kako se zovete, rekoh i uzeh svoju torbu i fasciklu sa esejom.
Nisam je više želio slušati i zatvorivši vrata za sobom, krenuo sam prema stepeništu koje je vodilo na drugi sprat.
Dalibor, how are you?
Pred vratima kancelarije mog savetnika presrela me Jesica, djevojka koja mi je čitala testove, ako nisu bili na kompjuteru.
Prilično loše Jesica, odgovorih. Je li Ms Holland tu?
Sad ću je pozvati. Uđi . Šta se dogodilo? Ma, htio bih porazgovarati sa njom.
Nakon par minuta sjedio sam u ofisu i pričao šta mi se desilo.
Čekaj, Dalibor . Rekao si joj da si legally blind i da ne vidiš čitati? , pitala me Ms Holland.
Jesam.
OK, ništa ne brini. Sačekaj tu, idem da provjerim na rasporedu ko je danas tutor za room204 i da donesem formular koji ćeš potpisati.
Jesica je sjedila u istoj kancelariji samo za drugim stolom.
Ta zena bi mogla da izgubi svoj posao.
Misliš, odgovorih i po prvi put me popustio bijes i ogorcenje koje sam sve do tad osjećao.
Diskriminacija nije mala stvar. Ovdje su osjetljivi na takve stvari .
Po prvi put počeo sam da razmišljam drugačije.
Hm, ne bih volio da izgubi posao radi mene. Doduše, ovo sam rekao u sebi.
Ms. Holland se nije vraćala.
Znaš Jesica nema veze ovaj put. Reci Ms. Holland kad se vrati da sam se predomislio. Zgrabio sam svoju torbu i izašao van.
Na momente sam bio bjesan . Na momente sam se pitao mogu li ja sve ovo. Znam da mogu i došlo mi da se vratim gore na sprat, da potpišem taj formular,al' ipak nisam. Nije ona vredna toga.
Iduće srede moj profesor engleskog me presreo u hodniku.
Dalibor imaš li par minuta, želio bih popričati sa tobom.
Naravno.
Krenuli smo prema njegovoj učioni. Otključao je vrata i krenuo prema svom stolu. Trebao si potpisati onaj formular, rekao je ne okrenuvši se prema meni. Pomalo sam se iznenadio odkud zna. Ništa nisam govorio. Došao sam do njegovog stola i oslonio se na klupu ispred.
Znaš, takvih ljudi će uvijek biti. Sretat ćeš ih još u životu i nažalost eto ovdje u skoli ih ima .
Nemoj im praštati. Ne zbog sebe, jer ti si tvrdoglav momak. Pravi Rus.
Ma nisam Rus profesore ,odgovorih sa osmijehom.
Znam, znam , ali pričaš ko Rus, odgovori on, sad već sa osmijehom na licu. I i vi Srbi ste "tough guys".
Nego slušaj. Ponovo mu nestade osmijeh sa lica.
Dalibor ne praštaj im radi onih koje bi ovakve stvari pokolebale i zbog onih koji bi sami sebi rekli da ne mogu i odustali od tog puta kojim ti ideš.
Profesor je bio u pravu. Tokom mog školovanja još sam dva puta imao slučaj manje više otvorene diskriminacije i poslušao sam ga. Više im praštao nisam.
Niti zakonski okviri, pa ni edukacija ne mogu stvoriti savršeno društvo. Ne zbog toga što zakoni i edukacija nisu dovoljno dobri, već zbog toga što savršeno društvo jednostavno ne postoji. Ko od nas za sebe može reći da je savršen? Sa druge strane pred svakim od nas je prostor da postane bolji čovjek.
Zakoni i edukacija imaju baš tu svrhu da nas učine boljim ljudima i da naše društvo postane bolje.
Nije najveći problem osobe sa hendikepom taj hendikep, već odnos tog drustva prema takvim ljudima.
Stoga inkluzija o kojoj smo nedavno diskutovali jeste važna upravo za taj odnos društva. Ne samo da bi se klinci i klinceze s nekim hendikepom osjećali kao članovi društva već da bi razbili predrasude i strahove upravo onih koji nose taj nevidljivi hendikep, koji se ogleda u tim istim strahovima i stereotipima.
Sa odraslim i obrazovanim ljudima koji imaju diskriminatorski odnos ja ne želim razgovarati, niti mi je potrebna njihova podrška. Za njih i zbog njih treba donositi zakone. Za klince i klinceze koji jesu naša budućnost treba uložiti što više truda i volje u edukaciju kako bi sutra imali bolje društvo.
Savršenog znamo da nema ,al' za bolje se vredi boriti.