Za Blog B 92, Vesna Vujić, PR Komisije za hartije od vrednosti
Livnica u Kikindi 2002. godine. Mnogo zaposlenih na prinudnim odmorima, većina na minimalcu.
Radila sam reportažu u Kikindi za Produkcijsku grupu „Mreža“ i razgovarala sa puno ljudi.
Mnogi su tada novac od nadoknade za odlazak iz preduzeća trošili na nove automobile, belu tehniku, na trenutni osećaj blagostanja.
Otišla sam u kuću jednog radnika Livnice, koji je godinu dana ranije uzeo otpremninu, ne veliku, nešto više od hiljadu maraka.Pre nego što je odlučio da se upusti u samostalan posao razmišljao je čime bi mogao da se bavi s tako malo novca i opredelio se za proizvodnju jaja. U jednom delu dvorišta napravio je kokošinjac, kupio kokoške i upustio se u neizvesnost.
Niko u njegovoj porodici nije bio poljoprivrednik, on lično nije imao nikakvo iskustvo. Kupio je knjige o proizvodnji jaja i počeo da uči i da radi .
Ne o mamlazima. Dakle, ultra antipolitički post.
Navuci šešir, izoštri uši i pusti korak. Njujork uvek čeka da te nekuda odvede.
Grlo sam odrala ubeđujući sve koji posećuju Njujork da u širokom luku zaobiđu ne-njujorke: times squarove, brodvejske predstave, 34-tu ulicu, zgradu Ujedinjenih nacija i slične ludastoće. Završilo se kao i moje dvadesetominutno traženje fontane Di Trevi.
Baš kad sam spuštala opranu odeću pored kontejnera na uglu svoje bgd ulice, pomislih na Njujork.
S razlogom.
Iako grandiozno studentski dekintirana, u Njujorku sam provela dve godine neobično ispunjenog „dobrotvornog" života* (termin koji ovom prigodom treba da obuhvati mene kao primaoca i davaoca & instituciju davanja).
Moj „dobrotvorni" život počeo je da cveta onog momenta kada sam u podnožju stepenica moje nyc zgrade pronašla jednu nosiljku za veš, štipaljke i još neke sitnice i uputstvo - uzmite slobodno.