Davno sam izbaksuzirao DS kada sam rekao da ,ako ne uradi to što treba i što je tada mogla da je htela, da joj se može desiti da izgubi izbore i više ne bude imala prilike pa će biti “sama pala , sama se ubila”.Tako i bi.
Ovoj vladi iskreno želim da uspe, ne zbog stranke, već zbog nas svih, a ako uspe neka uživa pohvale, čestitke i još veću popularnost.
U autorskom tekstu premijer Srbije Aleksandar Vučić napisao je da neće odustati od reformi, koje su u Srbiji neophodne, ali i da Srbi moraju da prestanu da krive druge za svoje greške.
Poručio je da svim snagama treba krenuti u akciju - Reforme odmah! Zakoni odmah! Rad odmah!
Ali je i rekao da mu je jasno kakav je srpski mentalitet i “ko se sukobi sa srpskim mentalitetom, navikama i taborima uvek je osuđen na propast. Taj začarani krug moramo da prekinemo: da pobedimo sebe.”
I iznese premijer dosta konstatacija koje su nesporne, a koje su mi se svidele i dojmile.
Ja sam to uvek tvrdio , a evo sada i premijer konstatova, dakle:
“da smo za sve što nam se dogodilo u najvećoj meri sami krivi i da nema nikakvih zavera, belosvetskih zavrzlama, vanzemaljaca, vatikansko-pravoslavno-budističko-cionističko-šamanskih urota, predskazanja, uroka...”“Mi, građani Srbije, moramo da prestanemo da sanjamo da ćemo ako ne budemo umeli da radimo, umeti nešto drugo.Stradali smo sanjajući takve snove i sada je red da se probudimo. I da naučimo da radimo.”
Nesumnjivo da je poseta predsednika Medvedeva Srbiji događaj od izuzetnog političkog značaja ne samo za nas, već po porukama koje je uputio, i globalno, kako i dolikuje zemlji koju predstavlja.
Medvedev se predstavio kao moderni poliričar svetskog formata jer ni jednog trenutka ne gubi iz vida celinu međunarodnih odnosa.
Достојанствено поштује и чува традицију своје земље и народа али није оптерећен прошлошћу у јасној намери да гради бољу будућност.
Управо због тога је вероватно разочарао неке код нас који су очекивали да ће осути дрвље и камење по САД, ЕУ, НАТО, напротив.
Шта је поручио нама и осталима?
Pitanje koje se već 20 godina ponavlja na različitim nivoima, međunarodnim, regionalnim,lokalnim, počev od visokih naučnih krugova, istortičara, političara, ekonomista ali i, sve više i češće, običnih građana- onih istih radnih ljudi i građana koji su odavno bez posla i nisu radni ljudi.
Evidentno je da proces raspada još nije završen ni u glavama ljudi ni u stvarnosti. Nisu rasčićene mnoge stvari koje bi se u demokratskim državama koje su se dobrovoljno razišle podrazumevale. Deobni bilans nije okončan, nerešeni imovinsko-pravni odnosi, prava po osnovu socijalnog i penzijskog osiguranja, pitanje imovine i povratka izbeglih, proteranih i raseljenih lica, nisu pronađeni svi nestali, mnogima se ne znaju grobovi, međusobni odnosi između novonastalih država su formalno normalizovani a stvarno opterećeni sa povremenim varničenjima.
Svi hoće u EU, svi se zalažu za dobrosusedske odnose, suživot, prijateljstvo, čak i tešnju regionalnu ekonomsku saradnju,neko zajedničko tržište i zajednički nastup u trećim zemljama, a sve smo to imali pa rasturili.
Istovremeno, ima i onih što se uporno trude da dokažu kako je upravo SFRJ bila pogubna za Hrvate, za Srbe, za ove ili one i što više se trude to im je rezultat nepovoljniji po njihove teze.
U svakom slučaju, kako vreme odmiče sve više se potvrđuje da bi bila bolja reformisana SFRJ nego manje-više deformisane njene naslednice.
To potvrđuje i činjenica da se sve bivše republike kad im to treba pozivaju na SFRJ i hvale eto kao mi smo onda to i to. Tako Hrvatska kad je u pitanju ulazak u EU ističe prava građana, svoj antifašizam, odriče se NDH, a u praksi toleriše takve pojave.
U Srbiji takođe, kad nam treba onda potežemo nesvrstanost i ističemo Tita kao osnivača, istovremeno izjednačavamo četnike i partizane, Tita koristimo za spoljne a Dražu za unutrašnje potrebe, marginalizujemo događaje iz NOB, ukinuli smo Dan oslobođenja Beograda, a onda kada nas ruski ambasador na to podseti i kada Medvedev dolazi baš će da bude jubilarno obeležavanje Dana oslobođenja Beograda.
Kao što neko s pravom primeti, Jugoslavija možda i nije bila najbolje, ali je svakako bila najmanje rđavo rešenje. Bar to je, ako ništa drugo dokazao i besmisleni rat u kojem su skoro svi prošli gore zbog toga što su je rušili, umesto da su je civilizovano preuredili.
Dakle, hteli mi to ili ne tema i dileme o raspadu Jugoslavije još dugo će biti aktuelne.
Dobru osnovu za raspravu o tome da li je raspad bilo neminovnost, zavera, veštačka tvorevina, samodestrukcija, nečija instrukcija konstrukcija, ili štagod drugo, nudi tekst Vuka Perišića.
Dolazak članova tročlanog predsedništva BiH u Srbiju je svakako državnički potez Vučića, bez obzira na protokolarne procedure i razloge odsustva predsednika Nikolića. Beogradski susret Vučića i trojice članova predsedništva BiH poslao je snažnu poruku koja jasno glasi:“da Drina više nikada ne bude krvava, da ne bude krvava ni jedna reka ni potok, da ne bude logora, jama i masovnih grobnica.“ Jednostavno, budimo ljudi, razgovarajmo i dogovarajmo se. Koji su dometi i može li se zaista vidljivo krenuti u normalizaciju ili će rečeno ostati samo fraze za datu priliku?
Mislim da je to bila i dobra prilike da se pokrene inicijativa da sami formulišemo i usvajimo zajedničku deklaraciju- rezoluciju o pomirenju, jer pokazalo se da nas drugi uvek mogu posvađati ali se pomiriti možemo jedino sami.
Inače, toliko sam se tog dana nauživao slušajući novinare i razne analitičare i političare u direktnim prenosima i specijalnim emisijam pa i građane na ulici kako govore afirmativno o bratstvu i jedinstvu ,čemu su se koliko do juče ti isti izrugivali.Ispade da je bratstvo i jedinstvo nešto što se podrazumeva i opet je
Polako se završava kampanja za drugi krug , eto bi i TV duel predsedničkih kandidata.
Nikolić je izgubio TV duel i ne treba se iznenaditi ako sutra naprednjaci iskoriste dan pred izbornu tišinu i optuže da su im sada krivi mediji, a da svi koji kažu da je izgubio lažu.
Od samog početka videlo se da to nije duel ravnopravnih jer je Tadić dominirao i bio ubedljiviji kod svake teme, a pokazao je i veći nivo kulture dijaloga.
"Boris Tadić pozvao građane da izaberu stabilnost i sigurnost, Tomislav Nikolić pozvao na promene u Srbiji. Predsednički kandidati TV debatu završili rukovanjem."
Tačno je, Srbija treba da bira one koji će obezbediti brže promene ali na bolje i napored , a to sigurno nije nisu Nikolić i SNS sa svojim koalicionim partnerima u liku Vojine DSS, Dveri i Veljine NS , to je već davno viđeno.
Onima koji su imali bilo kakve dileme neka se mnogo ne opterećuju, dovoljno je da su gledali ili da pročitaju završne reči kandidata:
Tekst koji sledi je samo nastavak mog predhodnog posta na istu temu, fokusirano na ono šta nam rade oni koji su plaćeni da obrazuju i vaspitavaju decu, a valjda su nam DECA UKRAS SVETA .
Nekada su decu učili na stihovima Branka Radičevića njegove pesme su bile u udžbenicima udžbenicima. Danas su napisani neki novi udžbenici gde više nema Brankovog poziva “Brže braćo amo, amo da se skupa poigramo”, “ Dalje od nas tamo , tamo da vas više ne gledamo “.
Ne amnestiram roditelje ali i njima je teško da deci objasne glubosti i nebuloze koje se deci serviraju na časovima istorije, jezika i veronauke.
Najveći je problem što je teško naučiti onoga ko je nenaučen već postao učitelj drugima, kako je to još davno rekao vladika Nikolaj.A mi smo izgleda baš došli u tu situaciju.
U pravu je Dobrica Ćosić kada kaže da se kod nas “Antropološka i mentalitetska dekadencija, ispoljila se u lenjosti, bahatosti, prostaštvu, nemoralu i hedonizmu bogatih”, ali nije u pravu kada za to traži krivucu u drugima.
Nad našom decom i omladinom već dobrih 20 godina provodi se pravi duhovni, moralni, vaspitni, obrazvni i mentalni genocid, zaglupljivanje, idijotizacija(poseban proces koji provode patriJote) i debilizacija.
Očito je da deca i mladi trpe sve nedaće moralnog, socijalnog, ekonomskog i svakog drugog posrnuća društva. Naročito su žrtve odsustva sistema vrednosti ili, bolje reći, totalno izopačenog sistema vrednosti koji se promoviše u medijima pa i u porodicama, vrtićima, školama i društvu u celini. Što reče Duško Radović, “Ima velike sirotinje među našom decom, kojoj, sem para, roditelji nisu mogli ništa dati.”
Svedoci smo šta se sve dešava sa mladim ljudima i šta sve ti mladi ljudi rade drugima i sebi, a u svakom slučaju oni su žrtve, ali još uvek se izgleda ni roditelji ni društvo nisu ozbiljnije počeli time baviti.
S tim uvezi prenosim i preporučujem odličan tekst objavljen na portalu fokus.ba.
Tekst je poučanza sve roditelje,pa neka pročitaju i nauče nešto ako već do sada nisu, a mnogi nisu ili su pogrešno naučeni pa greše i kod svoje dece.
“I, šta sad, roditelji?
Kad se otima za igračku u vrtiću – dođu mama i tata i viču malo i na vaspitačicu i na drugara, tuđe, ono loše dijete koje kvari njihovo i ne da mu da se igra. Jer, njihovo je zlatno! I tad sa ponosom u očima gledaju mezimca!Kad se potuče sa drugom u školi – dođu tata i mama, zaprijete kome treba, ucijene, samo da im zlato bude bezbjedno u školi, pa taman i da je krivo i da je započelo i da ugrožava druge. Ima i ono sva
Nekada su se u Beogradu održavali veliki i značajni međunarodni skupovi i time smo se ponosili. Onda jedno vreme dugo nije skoro niko ni u posetu hteo da dođe, čak ni fudbalski klubovi i tada nam je bilo krivo, bili smo ljuti na njih što nas izoluju, što ne dolaze.
E sada kada se u Beogradu održavaju ponovo veliki međunarodni skupovi predsednika, ministara, načelnika generalštabova ili nesvrstanih, opet nekima smeta. Nekima smeta što će biti jubilarni sastanak ministara nesvrstanih ali još nisu počeli anti-kampanju, dok je protiv jedne druge konferencije kampanja u punom jeku, s puno patriotizma i dezinformacija.
Beograd će će od 13. do 15. juna biti domaćin jednog važnog međunarodnog skupa koji ima vojni, politički i bezbednosni aspekt i predstavlja priznanje Srbiji, njenoj spoljnoj politici, vojnoj diplomatiji i međunarodnom imidžu njenih oružanih snaga.Radi se o skupu pod nazivom „Strategijska vojna konferencija za partnere“ (SMPC 2011), važnoj međunarodnoj konferenciji koja će okupiti načelnike generalštaba 28 država članica NATO, 22 države Programa Partnerstva za mir kao i 19 država Mediteranskog dijaloga, Istanbulske inicijative i drugih pozvanih država poput Indije, Brazila, Australije, Japana, Novog Zelanda i Pakistana sa ciljem da se razgovara o bezbednosnim izazovima
Možda bi primerniji naslov bio “Pomoz‘ Bog Srpska pravoslavna reformisana vojsko”
Vojska Srbije i Ministarstvo odbrane u celini mogu se zaista pohvaliti da su u odnosu na sve druge segmente društva i ministarstva izvršili najcelovitije reforme. Vojska je reorganizovana po najsavremenijim standardima, osavremenjen proces obuke i odlučivanja, naši oficiri čak prednjače nad oficirima mnogih susednih i NATO zemalja po obrazovanju, a u misijama i uopšte u međunarodnim kontaktima pokazuju visok stepen profesionalnosti. Međutim, u svemu tome što je dobro reformisano , čini mi se da je nešto i deformisano time što je vojska , umesto nekadašnjeg zarobljenika ideologije, sada zarobljenik crkve i religije.Ono što joj je nekada bio CK SKJ sada je Sinod SPC, a umesto komesara sada su sveštenici. Vojska Srbije vraćena je u XIX , a po mnogim stvarima pokušavaju da je vrate i u srednji vek. Kad su Zorana Đinđića pitali zašto pomaže izgradnju Hrama Svetog Save, rekao je “Zato što je veri je mesto u crkvi". Za razliku od njega, njegovi naslednici u DS su veru smestili u državne ustanove i, naročito, u vojsku.
Pogledati OVDE :
„I da je bila stoput gora nego što je bila –Jugoslavija bi opet bila stoput bolja od svega što je nakon nje nastalo.“
Svima koji poštuju svoju istoriju i ponose se antifašističkom borbom protiv nacista i fašista svih vrsta, čestitam Dan republike.