Što li sam je se noćas setila? Nisam pomislila na nju ima... Bože, otkad nisam pomislila na Slavku, a i sad mi njena slika jasna pred očima! Kao da je je juče bilo kad mi je pružila teglu pekmeza od kajsija, malo popravila izbledelu cicanu maramu i nekako zbunjeno promrmljala...
............................................
Poštovani čitaoci, kad teška priča o jednoj nesrećnoj ženi dobije stotinu komentara o mangulicama, nema druge nego obrisati je. Je 'l mi lepo? Nije, al sad znam šta znači ono "pošla s golim guzom međ' pijane ljude".
Uživajte
Jedno sasvim obično prolećno popodne nakon kiše - V. drema u dnevnoj sobi, ja se dokono motam po kući. Munja laje k'o pomahnitala, već me ozbiljno nervira. V. je već iznerviran – dal može iko da prođe ulicom, a da ona ne zalaje? Munja je udomljena nakon jedne saobraćajke u kojoj je ostala bez oka i teško povredila karlicu. Rekli su da nema šanse da preživi u azilu, nejverovatnije će je uspavati ako se neko ne sažali i udomi je. Sažalila se moja deca i eto je kod nas. "Tata, dajte joj šansu da preživi, kad te molim! Mama, ako je niko ne prihvati, uspavaće je. Molim vaaaaas,
Ima kod mene u komšiluku jedan mini market koji u žargonu zovemo Šupa. Nije to bezveze, stvarno je ofucana i štrokava i sve u njoj bazdi na buđ, a i prodavačice im se nekako utopile u enterijer, pa ne znaš od čega ti je veća muka – od njih ili robe kojoj je odavno istek’o rok. Dobro mesto za izbegavanje, al’ nekad ti lakše tu da svratiš, nego da šipčiš do grada i čekaš u beskrajnom redu sterilisanog mega marketa za kilo ’leba i litar mleka.
Onomad čujem da su promenili vlasnika i da je sad na mestu legendarne Šupe, jedan od onih slatkih porodičnih
Kako čovek, uopšte, donosi neku ozbiljnu odluku? Mislim, kako da presečem, a da se posle ne kajem? Ja se, bre, danima dvoumim i koje cipele da kupim, sve mi se čini one druge su lepše! Pa se posle kajem i žderem, mnogo i dugo i za neke sitnice... Koliko ću se kajati za nešto ozbiljnije? A vidim, ljudi to ’ladno preseku, imaju spremne stavove o svemu i kao da znaju šta će se i posle deset godina dešavati. Sve nešto mislim da imaju uvid u budućnost. Možda neki horoskop, kristalnu kuglu, baba Milevu u komšiluku... Moram jednom da ih pitam, kako su tako sigurni da znaju šta hoće.
Ima ih svuda. Možeš ih sresti na ulici, u prodavnici, pošti, bolnici… Hodaju slobodno i vrebaju žrtvu. Najgori su oni koje svakodnevno viđaš na poslu. I najopasniji, jer ih ne možeš izbeći, a samo čekaju priliku da te zaskoče. Siledžije, o njima pričam. Verbalne ili fizičke, svejedno. I jedni i drugi ti nanose bol. I čine da se osećaš jadno.
Bahati, nevaspitani, bezobrazni. Nadahnjuje ih neprijatnost koju izazivaju i savršeno su ravnodušni prema odbijanju. Njima se sviđa da povređuju druge i uživaju kad su u centru pažnje. Nemoj ni pokušavati
Jutros u prodavnici za kasom radi devojka od dvadesetak godina, mušterija je čiča od sedamdeset i kusur.
- Mala, koliko?
- Vaš račun iznosi 786 dinara.
- Samo? Baš si jeftina.
Devojka stidljivo pogleda kupce u redu iza dede, kao da proverava da li je dobro čula. Gleda nas i onaj matori i namiguje, dok izvlači svežanj novčanica iz zadnjeg džepa farmerica. Izdvoji jednu crvenu i baci je prema devojci.
-Zaokruži.
Uredno mu je vratila kusur, bez ijedne reči. Matori se kao naljuti.
- Zadrži to. Za takve kao ti je uvek trebalo
Onomad objavih priču Doček. Jedan bloger me je opomenuo da je tmurna i kukavna i zamislila sam se. U toj priči je zastupljena samo ženska strana. Možda bi mogla i ovako da se nastavi.
Zvuk zključavanja vrata ga je trgao iz sna. Na TVu su se smenjivale blještave režirane novogodišnje proslave, mogao bi se zakleti sasvim iste kao svih prethodnih godina. Lenjo se protego u fotelji i pružio ruku ka daljinskom. Menjao je kanale, ali mu ništa nije moglo zadržati pažnju duže od par sekundi. "Isti program svake godine. Ima li ikog da smisli nešto zanimljivo",
Bogte, već 19. decembar! Nova godina za 12 dana, depresija u najavi. Bojim se zaskočiće me i ovaj doček kao mnogi pre njega.
Doček
Svečano postavljen sto za nas dvoje. Gledamo se preko ikebane, uglavljene između ovala i činija. Ja u lepoj crnoj haljini, našminkana, na nogama mi cipele sa visokom potpeticom. On u trenerci. Mrzi ga da se presvlači. Prelazi dlanom preko čekinjaste brade stare tri dana, kao da premišlja bi li se obrijao, a onda ga nemarno spusti na damastni stolnjak i kaže:
- ’Ajde da jedemo, sad će da počne.
Ne pitam