Kad se neko opije pa polupa po kafani dođe policija i odvede ga, a sam plati štetu, što je normalno. Ali nije uvek tako, za neke država plati sve preko leđa poreskih obveznika.
Misliti svojom glavom, pa još reći šta misliš a da to nije mišljenje šefa, pa još biti okrenut reformama i modernizaciji, nije nikada bilo popularno na ovim prostorima, pogotovo ne u vojsci, a bogami ni u strankama.
Генерал Понош је показао да официру, а поготово генералу, глава не служи само да се на њу стави шапка па макар била и војводе Путника, већ да се њоме мисли и сме рећи то што мисли. Иначе, за капе је довољан и чивилук. Он је човек који мисли својом главом и са шапком
и без шапке.
За разлику од многих који су углавном радили и раде на другима,правећи од њих послушнике, Понош је вредно радио на себи и стекао завидно образовање. За оне који не знају, Краљевски колеџ који је завршио у В.Британији школује највише војне, дипломатске и политичке функционере у области савремених међународних односа, спољне и одбрамбене политике.То га квалификује да може бити на свакој високој дужности па и министар, за разлику од многих који би тешко без страначке припадности могли бити и нижи руководиоци тамо где су сада највиши.
Када је својевремено Колин Пауел после дужности начелника генералштаба постављен на место државног секретара за иностране послове САД, или код нас Коча Поповић, нико није ни сањао да ће у некој даљој будућности бити говора о неком генералу Поношу који би, наводно , могао бити помоћник министра
Nije nepoznata stara izreka da se pristojnost svakoga meri njegovim pristojnim odnosom prema drugima, da je čovek srećan onoliko koliko je drugih učinio srečnim, da je dobar čovek onoliko koliko je dobar i nesebičan prema drugima, itd, ali ne koliko se ko time hvali već skromno prepusti da to drugi vide . Za razliku od takvih , narod kaže da nepristojne i budale ne treba tražiti, same se jave.
Upravo je je putovanje našim gradskim prevozom prilika da se svašta vidi , čuje i doživi , od nestašluka mladih do bezobrazluka i prostakluka onih kojima to ne priliči.Upravo kada vidimo kako se ponašaju neki koji su babe i dede , pa još kao dame i gospoda, ne treba se čuditi bezobrazlucima unuka.
Lepo domaće vaspitanje nalaže da mlađi ustupi mesto starijima, muškarci damama, a svi, bez obzira, trudnicama i majkama sa decom.
S tim u vezi evo priče o jednom od ružnih događaja u autobusu GSB.
Art Pepper (1. septembar 1925 - 15. jun 1982.)
Život i muzika bez ostatka
muzika crnih predgrađa... ...zgrade bez prozora, rasplakano dete Harlema...starica iz New Orliansa, crni kicoš sa bulevara zapanog LA.... akapela pesma berača pamukaBitlsi u krugu dvojke
The Beatles - najznačajnija skupina ljudi u mnogim životima.
Šta reci o onima koji su svojom muzikom obeležili mladost nekoliko generacija a svojom pojavom promenili svet?
da su najpopularniji bend svih vremena.
da su ti klinci iz engleske provincije svojim izgledom i pesmama izvršili neviđeni udar na kulturu XX veka - uticali na muziku, modu, umetnost, film, literaturu.
da su šireći ideje ljubavi, mira, imaginacije, slobode srušili hladnoratovske zidove u glavama milona ljudi na planti.
... To Nagual:
U našem sadašnjem društvu ljudi provedu dosta vremena u građenju nekakvih odnosa. Nekada ranije su se odnosi gradili na drugačijim principima. Sada se grade na ovdašnjim. I ti odnosi imaju svoje zakonitosti kreiranja. Bazirani su na pravilima društva. Dakle, kako izgleda kreiranje odnosa dvoje ljudi u ovom društvu (prikazano na metaforičkom primeru - vrlo, vrlo metaforičkom):
1. Dvoje ljudi se sretnu. Negde. Bilogde. I upoznaju se. Pozdrave se učtivo.
...pa i huligana, zar ne?
"Policijski službenici Policijske uprave za grad Beograd podneli su danas Gradskom sudiji za prekršaje u Beogradu, u redovnom postupku, zahteve za pokretanje prekršajnog postupka protiv Fudbalskog saveza Srbije kao pravnog lica i Tomislava Karadžića kao odgovornog lica u pravnom licu, kao i protiv fizičkih lica Borisa Tadića iz Beograda, Tomislava Karadžića iz Subotice, Aleksandra Antića iz Beograda i Snežane Marković-Samardžić iz Beograda, zbog izvršenog prekršaja na osnovu Zakona o sprečavanju nasilja i nedoličnog ponašanja na sportskim priredbama Republike Srbije", saopštio je MUP.
Ko kaže da se ne radi na reformi policije u Srbiji? :))))
Trenutak za istoriju...
Povodom drugog izdanja knjige Latinka Perović – Snaga lične odgovornosti, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2008.
U srpskoj istoriografiji, sklonoj upodobljavanju trenutnim političkim potrebama, mitomaniji, improvizacijama i instrumentalizacijama – ličnost Latinke Perović od onih je ličnosti od ugleda i integriteta koje doprinose očuvanju digniteta profesije, ali i osvešćenju o tome da istorijski procesi nisu niti mogu biti jednoznačni ili jednodimenzionalni. Takođe, Latinkin slučaj poseban je i po činjenici da je u našoj nauci, kulturi ili politici malo ličnosti za koje se može tvrditi da su u toj meri ostvarile organsko jedinstvo s vlastitim delom.
Već svojom pojavom na javnoj i političkoj sceni, krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina XX veka, unutar tadašnje komunističke nomenklature Latinka Perović, zajedno sa Markom Nikezićem, bila je oličenje novog tipa političara koji se zalagao za dogovore i istorijski kompromis kao način rešavanja problema među jugoslovenskim narodima – baš kao i za modernu privredu po zapadnom modelu koja bi, dakako, podrazumevala povlačenje komandne uloge politike iz privredne sfere. Već od tih, ranih dana, pa sve do danas cilj Latinkinog dela, ali i samog života njegove autorke, bila je i ostala Moderna Srbija.
Poslednjih godina pred starim hotelom Brela, na zelenoj klupi, kao sastavni deo horizonta, sedeo je Stipan. Širokih leđa koja su zaklanjala Brač u maglici vrućine, visok kao otkinuta stena sa Biokova, Stipan je mučaljivo provodio dane, uveče se pretvarajući u zastrašujuće veliku senku.
Stipan je nekada bio mornar, ali je ostao bez posla u do tada uspešnoj društvenoj firmi za lovljenje riba i njihovu sinhronizaciju sa povrćem u šoku. Zbog toga je Stipan tražio prilike za ubacivanja na ribarice sa parangalima, prihvativši usput i posao sezonskog čuvara povremenih stanovnika pomenutog starog hotela.
A u predvečerje, dok se sunce davilo tamo negde kod Splita, Stipanu su stizala tri razloga za prihvaćeni posao, od koga ga je prosto bilo sramota. Razlozi su bili jedan drugom do uveta, a najviši mu je bio do pupka. Svi su bili ženskog roda i za posetu ćaći na radnoj klupi, očešljani na repiće. Tri ćerčice su se penjale po Stipanu, sedele mu na ramenima, cičale i optrčavale krugovima klupu, sve dok po njih nije došla majka, velika taman za Stipanov dlan i odvela ih na spavanje, u gornje selo. Stipan je svlačio osmeh, ponovo sedao na klupu, a iz njegovih leđa je sevao prezir prema dešavanjima koja je dužio opisom svog radnog mesta - održavanje reda u ruiniranom hotelu, na najlepšem mestu u Brelima, povodom sezone naseljenom budućim ugostiteljskim radnicima.
Situacija je još uvek pod kontrolom. Skoro. Mada klizi ka izmicanju. Broj mimoprolazećih sarađuje sa količinom ukrasa i dekora različitog karaktera, u cilju približavanja našeg stana prometnijoj železničkoj stanici. Fale samo potrebni. Žmu. Koji je već tri puta pomerio vreme svog prikazivanja u toplom domu.
Onog trenutka kada su temperature u Sloveniji postale ozbiljna konkurencija sibirskim, naša Princeza je počela da se kreće kroz kuću sa slešom i dve prazne tufne u očima. I dok su ljubljanski manijaci svih vrsta uživali flasterišući noseve na izloge, u kojima su se u najneprirodnijim mogućim pozama kočile gole kao od fabrike rođene lutke obučene samo u krpčiće na procente, u našoj kući je počelo spontano okupljanje Princezine ekipe Frankeštajnovih nevesti. Za ovu priliku tajnog šunjanja po predelima sezonskih poniženja, mladunice koje se oglašavaju mahom viškom decibela, maskirale su se skidanjem viška maskare i naoružale prikupljenim džeparcima, kombinovanim sa iskukanim parama od naivnih očeva.
Dođi kod mene sama sam.
Ne pamtim kad sam poslednji put poslala ovakvu poruku. U to vreme nije ni bilo smsova. Samo razvlačenje feder žice do krajnjih granica njene telefonske izdržljivosti i prvog plakara, koji je svojim naftalinskim mrakom garantovao privatnost razgovora sa tadašnjim objektom zaljubljenosti.
Došao je. Odmah. Iz dnevne u spavaću sobu. Iako sam ga slagala, nisam bila sama. Njegovo mesto na krevetu su uzurpirali pas manji od svog imena, Iki Varvarin i plavooki džin-mačak, koji je predenjem radio na aktiviranju tektonskih ploča. Pomerio ih je, prekinuvši Ikijevo raspekmeženo mljackanje, koje je simuliralo vilični rad babe koja traži zaturene državne zube.
Ako je u Srbiji postojalo tačnije, u budućnost zagledano, poređenje, onda je to Dužan ko Grčka. Neizgovorivih i još teže prebrojivih 300 milijardi evra + 30 milijardi istovalutne budžetske rupe. Toliko je težak grčki problem, koji se zahvaljujući njenom članstvu u EU i evrozoni, već danima budi među prvim vestima svih evropskih medija.
Devet godina je Halobeba pomagala nama, u bilo koje doba dana ili noći mogli smo da je pozovemo. Iz bilo kog dela Srbije ili inostranstva. Sada Halobeba ima problem, naravno sa novcem, i bez naše pomoći bi mogla da bude ugašena. Svi vi koji ste se javljali, reagujući na prethodno objavljene blogove o teškoćama u kojima se našla Halobeba, svi koji imate bebe ili ćete ih dobiti, koji ih nemate, ali razumete koliko servis poput Halobebe znači roditeljima, bebama, deci, svi vi koji razumete koliko je bitna svaka pomoć u borbi protiv bele kuge, koliko je bitna pomoć budućnosti,
od danas možete pozvati Fond B92 na broj telefona 064 815 12 42 i ponuditi svoju pomoć Halobebi.
Ili uplatiti na račun: Uprava za trezor za Halobebu 840-627667-91, IBAN je RS35908500150000585828
Pomozimo Halobebi, kao što je ona nama pomagala. Ne dozvolimo da se Halobeba ugasi samo zbog novca.