MODERNA SRBIJA KAO CILJ

Nebojša Milenković RSS / 07.03.2009. u 14:34

Povodom drugog izdanja knjige Latinka Perović – Snaga lične odgovornosti, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2008.

U srpskoj istoriografiji, sklonoj upodobljavanju trenutnim političkim potrebama, mitomaniji, improvizacijama i instrumentalizacijama – ličnost Latinke Perović od onih je ličnosti od ugleda i integriteta koje doprinose očuvanju digniteta profesije, ali i osvešćenju o tome da istorijski procesi nisu niti mogu biti jednoznačni ili jednodimenzionalni. Takođe, Latinkin slučaj poseban je i po činjenici da je u našoj nauci, kulturi ili politici malo ličnosti za koje se može tvrditi da su u toj meri ostvarile organsko jedinstvo s vlastitim delom.

Već svojom pojavom na javnoj i političkoj sceni, krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina XX veka, unutar tadašnje komunističke nomenklature Latinka Perović, zajedno sa Markom Nikezićem, bila je oličenje novog tipa političara koji se zalagao za dogovore i istorijski kompromis kao način rešavanja problema među jugoslovenskim narodima – baš kao i za modernu privredu po zapadnom modelu koja bi, dakako, podrazumevala povlačenje komandne uloge politike iz privredne sfere. Već od tih, ranih dana, pa sve do danas cilj Latinkinog dela, ali i samog života njegove autorke, bila je i ostala Moderna Srbija.

Sporazum, dogovor, razumevanje i modernizacija termini su koji se, kao kakva zlatna nit, provlače kroz njene knjige ali i druge oblike javnog delovanja. Svesna da moderan istoričar mora da razume genezu događaja koje proučava, ukaže na uzroke ali, istovremeno, i predvidi moguće posledice istorijskih procesa Latinka Perović čitav život radi na razumevanju geneze tragičnih (istorijskih) rascepljenosti i sukobljenosti srpskog društva, kao jednog od osnovnih razloga njegove nesposobnosti da se emancipuje i modernizuje. Konstanta tih sukoba i podela uvek je bila ista: stvaranje razvijene, moderne države ili koncept svenacionalnog ujedinjenja nezavisno od cene koju on sobom nosi. Sukob ili dogovor, integracija ili separacija. Podele na rusofile i zapadnjake, tradicionaliste i moderniste, nacionaliste, socijaliste ili liberale – a po pitanju državnog uređenja: na unitarnu ili decentralizovanu, etničku ili građansku, srednjevekovnu ili modernu državu. Začetak poznate teze o dve Srbije – od kojih je jedna velika a druga realna, moderna i slobodna – Latinka Perović smešta u drugu polovinu XIX veka, posebno u period nakon sticanja nezavisnosti Srbije i Berlinskog kongresa 1878, i prati je sve do trenutka ubistva premijera Zorana Đinđića, upravo od strane zastupnika ovog, svesrpskog koncepta.

Insistirajući na vezi i povezanosti između određenih istorijskih događaja, Latinka Perović ukazuje da nijedan od problema srpske modernizacije nije počeo juče, te da, bez razumevanja dubljih, istorijskih procesa, njihovih uzroka i posledica nisu moguća ni sretna, odnosno dugoročna i održiva rešenja. Takođe, ona vodi računa i o široj slici – o procesima koji se odvijaju oko nas i na koje ćemo, pre ili kasnije, i sami morati da pristanemo. Sve ovo, po Latinki Perović, preduslovi su za iznalaženje trajnih rešenja otvorenih istorijskih pitanja, problema ili kontroverzi. Učenje na prethodnim istorijskim iskustvima i greškama preduslov je za otklanjanje opasnosti od polovičnih, ad hoc rešenja kojima su ovdašnje vlasti najčešće sklone a koja, pokazalo se, nikad nisu dobra niti sretna rešenja – bivajući, na kraju, uzročnicima situacija u kojima svoju lošu prošlost ovde uvek proživljavamo iznova. Latinka se, dakle, ne zalaže za veliku nego za srećnu i funkcionalnu državu. Za nju slobodna misao jeste ispred svake dogme, a dostojanstvo građanki i građana jedne zemlje preduslov svakog (nacionalnog) dostojanstva. Analitično predstavljajući genezu ideje o velikoj srpskoj državi, ona, istovremeno, ukazuje i na pogrešne istorijske prioritete zbog kojih ta ideja nije ostvariva, stalno upozoravajući na pogubnost izgubljenog istorijskog vremena, odnosno činjenicu da Srbija, pored toga što je nedovršena država nažalost istovremeno jeste i moralno zapušteno društvo – bez izgrađenog kulturnog obrasca niti pak jasnih prioriteta po pitanju budućnosti. Po njoj država mora da bude dinamično telo koje stalno i u svim svojim segmetnima stremi razvoju, u protivnom – nazaduje. Uslov za taj napredak, između ostalog, jeste i u detronizaciji onog opasnog oblika kvaziistoriografije i kvazipatriotizma koji već više od dva veka jeste prepreka samodefinisanju Srbije kao modernog, emancipovanog, pristojnog, građanskog društva. Društva u kom će pojedinac biti ispred nacije, društvo ispred države, a svetinja života ispred svake mitomanije.

Svesna činjenice da istorijska prava proističu i bivaju direktno srazmerna (ili nesrezmerna) istorijskoj odgovornosti, Latinka zna da konfliktno i konfuzno društvo ne može da bude sretno i uređeno društvo. Zbog toga jedna od bitnih ideja u njenom teorijskom i javnom delovanju jeste ideja suočavanja sa prošlošću, odnosno prihvatanju odgovornosti za istu. Svesna činjenice da istorijske procese uvek i nužno čine kompromisi, te da bahatost i sila nisu dobri istorijski saveznici – Latinka Perović afirmiše ideju o kompromisu, dogovoru i istorijskom pomirenju kao ključnu ideju kojom se uređuju odnosi u jednoj zajednici koja teži napretku. Kao što se sedamdesetih godina XX veka zalagala za kompromis sa Hrvatskim komunistima, kao što se tokom devedesetih govorila u prilog konfederalne Jugoslavije, Latinka Perović danas radi na demistifikaciji kulture smrti kroz istorijsko pomirenje Srba sa Albancima, Bošnjacima, Hrvatima, Crnogorcima…, na kraju i pomirenje Srba sa samima sobom.

Razumevanje prošlosti, dakle, za Latinku Perović preduslov je za izbegavanje fatalnih posledica sukoba sa realnošću. Razotkrivanje i raskrinkavanje te orijentalne klime političkih spletkarenja koja za svoj krajnji ishod ima atmosferu prećutkivanja i negiranja zločina ili, što je još gore, ideju o isplativosti istog. Njen najfatalniji istorijskih ishod u novijoj srpskoj istoriji svakako je u ubistvu Zorana Đinđića: Dok je Đinđić žurio da sporazumno reši otvorena državna pitanja, da bi se Srbija koncentrisala na sopstveni razvoj, aktuelna politika sva ova pitanja drži otvorenim da bi zapravo odložila vlastiti unutrašnji preobražaj.

Knijiga Snaga lične odgovornosti u izdanju Helsinškog odbora, pored tekstova o istoriografskom radu Latinke Perović koje potpisuje petnaestak autora, donosi i intervju Jugoslavija je bila naša prva Evropa koji potpisuje Olivera Milosavljević u kom, između ostalog, čitamo o Latinkinim odnosima ili viđenjima: Josipa Broza Tita, Aleksandra Rankovića, Marka Nikezića, Koče Popovića,..., pa sve do Dobrice Ćosića, Slobodana Miloševića ili Zorana Đinđića. Ovaj intervju, itekako važan za razumevanje naše novije istorije, istovremeno svedoči i o Latinkinoj sposobnosti da objektivno i neostrašćeno sagledava vreme u kom živi ali i vlastiti udeo i ulogu u istom. Takođe, knjiga je i svedočanstvo o sposobnosti da se misli izvan ideoloških matrica i okvira. Kao što je delo Latinke Perović nezaobilazno za svakog ko proučava modernizacijske procese u novijoj srpskoj istoriji – tako je i ova knjiga nazaobilazna za razumevanje ličnosti Latinke Perović.

Tekst objavljen u vikend izdanju Borbe, 7/8.marta

Atačmenti



Komentari (0)

Bloger je isključio mogućnost postavljanja komentara za ovaj tekst

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana