Džoni Fejvorit je jeo kafetine. A Pelin … on ih je voleo. Voleo je kad ima para za njih i voleo je razloge zbog kojih ih koristi. Počevši od zlatnog pakovanja do efikasnosti. Jedino što nisam želeo je da ovako počnem o njemu.
Ovde već možete videti kraj priče o Pelinu.
Sa druge strane, ako samo malo bolje razmislim, mislim ću staviti reč početak iako za tako nešto ne osećam pravu potrebu. Ako poželim da kažem bilo šta o tom čoveku uradiću to pred sam kraj teksta. Ovoga puta pred pravi kraj.
Predveče, umesto da nastavimo svoj put ka Gretni, odlučili smo da se zadržimo u kući Dagijevog strica Garija. On nije želeo da nam dopusti da vozimo po mraku, pa smo u njegovom domu – tako je zapovedio! – morali da ostanemo i prespavamo. Meni se dopala ideja, nisam bio siguran za Dagija.
Čim je pala noć, Gari se poput uplašene životinje uvukao u svoje sklonište, u dnevnu sobu velike kuće. Sve nas je pozvao da mu se pridružimo, i uživamo uz viski i televiziju. Mali Tom je bio u svojoj sobi na spratu. Dagi i gospodin Meknif su prihvatili Garijev poziv, dok sam ja više
BUS PLUS možda nje savršen sistem ali je zaista konforan i jednostavan za korišćenje, naravno za one građane koji kupuju karte za prevoz po gradu. Možda je ugovor sa turskom kompanijopm koja je u vozilima instalirala opremu i uradila odgovarajući softver zaista nepovoljan za grad ali takav kakav je i dok se ne promeni ostaje kao opcija sposobna za izazov prevoženja građana i da gradsko preduzeće zaduženo za prevoz građana opstane u prihvatljivoj formi.
I onda, kaže gradonačelnik mali da je u ovom trenutku naplata karata u gradskom saobraćaju na najnižem istoriskom nivou i da će se to od sledećeg meseca promeniti jer će biti uveden u igru povećn broj kontrolora i uopšte zaoštriće se odnos sa građanima koji ne plaćaju prevoz a voze se tj. švercuju sebe same uprkos validatorima BUS PLUSa i malobrojnim kontrolorima koji su spremni i batine po nekad da prime na sebe sve u cilju poboljšanja konfora korisnika JGP.Певушиш? Бацио си токсичну зомби-шалитру у вис, хладњак копма је почео да ради унатраг, усисао то, консултовао матичну плочу, скривену жеравицу и саветника, напунио је аудио светлом, потерао процесор јаче, и напослетку избљунуо све то гадно и отровно варничење у етар и сажео у виртуелну слепу улицу пуну контејнера и бачених лутки које „певају“
Donesi mi melatonina
Curo fina
Donesi mi bensedina
Umesto vina
Donesi mi vitamina
Sa visina
Iz daljina
"The [craft beer] revolution will not be televised"
(jedan od mnogih upečatljivih slogana pivare BrewDog)
Drugari pivopije Džejms i Martin, su u aprilu 2007. u prisustvu jednog psa, odlučili da im je dosta bljutavog, monotonog industrijskog piva. Takođe su odlučili da u jednom malom gradu u blizini Aberdina pokrenu sopstvenu proizvodnju plemenitog pića.
Njihova vizija je bila da ugode sebi, ali i da inspirišu druge pravim pravcatim pivom. Pivom pravljenim od prirodnih sirovina, eksperimentalnim recepturama koje kao rezultat daju sofisticirane ukuse
Vozovi. Bajaga svoju pesmu pocinje sa samo jednim vozom, ovde ih ocigledno ima mnogo vise, i ljudi ima vise nego juce, danas se slavi praznik rada te niko ne radi, osim naravno tenisera ovde na US Openu. U pozadini ove fotografije vidite njihovo radno mesto, veceras ce na glavnom stadionu u sredini igrati nasa Aleksandra Krunic protiv Viktorie Azarenke, a sa leve strane se vidi Armstrong stadion na kom ce oko 1pm igrati Novak Djokovic protiv Phillipa Kohlschreibera.
Na slici se vide
Mesec i Bruklinski most, dve teme koje se lako spajaju na razglednicama koje iz ovog velegrada odlaze sirom sveta. Most izmedju Bruklina i Menhetna je stari poznati simbol Njujorka, a mesec nas valjda oduvek podseca na nesto lepo i romanticno. Njujork je Djokovica odavno privoleo: prvo je publici ovde bio vrlo zabavan, pa je onda postao vrlo vrlo dobar na terenu, i na kraju postade sampion. Jednom je cak ovde u Njujorku posle meca stavio kapu sa amblemom lokalnih vatrogasaca, to
Nije više pitanje istine ili biti u pravu.
аутор марко
https://twitter.com/madacic
U oblasti Homolja, jednoj od poslednjih oaza netaknute prirode u Srbiji,
u pripremi je otvaranje rudnika zlata Potaj Čuka-Tisnica iznad Žagubice uz metodu ekstrakcije zlata - cijanidom. Plan predviđa radni vek rudnika od 7 godina i vađenje 19,2 megatona rude.
Da bi se došlo do rude
Sećam se, govorila mi je majka, mislim. Opisivala je kako je otac izgledao i sve je rukama crtala po vazduhu. Onda je pokazala prstom u njegovom pravcu, a ja sam gledao u njega. I bila je u pravu… Toliko sam se zagledao u njega, da, tada, kada sam se ponovo osvestioi okrenuo, majke više nije bilo.Prazan prostor. Prazan prostor, međutim, nije ukazivao na to da neko nedostaje.Zatim ponovni pogled u pravcu oca: prazan prostor. Prosto kao da su bile varke ili… Neka ostane: varke. Još jedna igra. Samo, iako znam da jeste igra, znam da je veća i viša čak i od samog života, ova igra…
Bitefi su uvek najavljivali kiše, i nepoznate vetrove... nove grimase teatarskih gesta, tekstove bez prepoznatljive interpunkcije i ključeva sakrivenih u neočekivane brave....
Dovodili i okupljali one koji su ih voleli, znajući ili sluteći zašto... koji su ih pakovali u za njih osmišljavane reči i pokrete. A teatru bili ogledalo sa obe strane.
Najvažnije što danas donosi, za mene, jeste vest da dolazi. Iz prošlosti, vetrom kome još nije nadenuto ime, uz mutnu i blatnjavu kišu, ali: Bitef i ove, 48. godine, dolazi.
Razlika izgleda velika, na prvi pogled, 10.6%, ali je 44.7% ogroman procenat. Hajde mi što niti gledamo više TV mimo filmova, drama i dokumentaraca, nego ni jedan Škot koga ja poznajem i koga sam pitao za mišljenje niti je hteo nezavisnost, niti je pratio vesti, niti je verovao da će nacionalna zajapurenost otići ovoliko daleko.
Kao i u većini zemalja što su ili razvijene ili su na pragu razvijenosti, iako sam ja nikakav znalac, višegodišnja borba za nezavisnost je delo vrlo malog broja istinskinh nacionalista iz domena politike, bogatstva i pseudo elite. Ego-trip. Prosto ide protiv zdrave pameti o svesti o boljem životu većine običnih ljudi.