Mrvicak: Ljudi, pa zar zaista nemate zrnce empatije da shvatite kakav očaj i bespomoćnost su potebni da vas nateraju na ovakav čin!? 13:30 07.05.2009
Pedja Azdejkovic: Ja kao nezaposlena osoba, bez zdravstvenog osiguranja koja živi u upropašćenoj Srbiji koju su mi ostavili ovi stariji što sada seku prste NEMAM ni zrnce empatije. 14:59 07.05.2009
Iz debate na postu Šta, šta da odsečem ja,
Ovo je post o postu Šta, šta da odsečem ja i o kometarima na isiti. I o kometarima na isti. Ili o mojoj zbunjenosti i zgađenosti što nema više pisanih komentara koji osuđuju spomenuti post, to jest aluziju-paralelu šta god bilo, šta god je pisac hteo da kaže, istinitu šokantnu vest o štrajkaču koji je u očaju odsekao sebi prst i fejk vest o tome da je jedan gej aktivista sebi odsekao pišu. Neumesno. Nesolidarno. Neprimereno. Nemam volju uopšte da opisujem kako mi se sve to čini. Spomenuti post mi govori i koliko autor ne shvata prirodu problema sa kojom se Srbija i srpsko društvo susreću, koliko je tranzicija grozna i naporna stvar, koliko je velika MOĆ NEMOĆI.
Ne volim, smatram opasnom, svaku vrsu etnopsihologije. Izbegavam kolektivne identitete, i u teoriji i u praksi. Pojam bloger, za mene znači da na sličan tehnološki način, sami biramo o čemu pišemo, na koji način pišemo, kad pišemo, koliko često pišemo, sami biramo slike i naslove. Ništa više nas ne spaja. Biti bloger na B92 sajtu, za mene znači ili Antonić ili ja, ma šta o tome mislili i koliko to priželjkivali Željka Buturović and Co, i prihvatanje onih pravila u disklajmeru. Ništa manje, ništa više. Kako bih vam rekla, evo recimo Ms Milić se zalaže da u Sportskom žurnalu svaki dan ide 10 strana o kućnim ljubimcima, da u Gardijan uređuju desničari, da na koncertima klasične muzike čujemo uvek i neku folk-pop-jazz stvar, čisto da uvek i na svakom mestu čujemo i "drugu stranu.", ma nije valjda. Skoro ništa više. U smislu, ajmo blogeri ovo, ajmo blogeri ovo. Daleko da od bloga ne očekujem masovniju reakciju nekad, ali kolektivizaciju nikad i nizašta. Od Biljanizacije do blozona mala je razdaljina u stvari. A i FB nije daleko. Ponekad mi je i kukanje potpalublja bilo naporno. Znate kako se iz potpalublja izlazi na palubu! Popne se. Gledam da više pišem i osvrćem se na ono o čemu se na blogu piše nego o blogu kao takvom. No, ako treba da se uzme učešće o raspravi o pravilima igre, da se polemiše sa Bizingerom i Co, OK, što se mora teško je al se i dalje mora. Nisam preterano ulazila ni u nikomaniju, raskrinkavanja, bitnije mi je ono što piše, nego ko piše. Smatram da ima razlike i u nivou uticaja koji je moguće ostvariri kao nik i kao ime i lice iza koga stojiš, pa ko kako hoće. Nisam odlazila i vraćala se, nisam osnivala alternative, promovisala alternative, što sve smtram legitimnim, BTW. Između ostalog zato što kapiram da dobar blog i dobar-uticajan bloger podrazumevaju pre svega stil, prepoznatljivost u izboru ili uglu posmatranja tema i stalnost. A opet, pišem nečitko i kondenzovano kažu, sa suviše aluzija i linkova, očekujem da se podrazumeva da se zna na šta nekad mislim, da se pratio prethiodni post.... Pa pišem blog, ličnu-javnu-interaktivnu stvar, a ne zbirku tekstova koje ću posle staviti i u dvodimenzionu neinterkativnu knjigu. I ne pišem za svakoga. Pretežno pišem za sebe, da se ne lažemo. Kad ovo kažem,mislim na ono, tipa da negde ostne trag šta sam o nečemu rekla, mislila, šta sam oko nečega uradila, pišem o onome što mislim da je bitno, za mene i druge, bez obzira koliko je neblogolukrativno na prvu loptu. Pišem i zato što sam utripovala da imam uticaj. Mali, mikro, ali, da nešto talasam.
Čemu ovaj disklajmer Ms Milić, pređi na stvar. Pa iako ne volim koektivne identitete moram da kažem-aktivna blogosfero ( ovde mislim na one koji pišu i komentarišu, uz dužno poštovanje onima koji jesu reagovali mislim da ih je svega dvoje troje ) stidi se svoje nereakcije na spomenuti post.
Ali, ali....Navikla sam se da dok blogujem stalno imam u glavi i ceo jedan bitan deo blogosfere, za koji nisam utripovala već znam da postoji, ljude koji redovno čitaju ali ne komentarišu. E pa oni su razlog što ću i posle posta i posta u kometarima (čast izuzetcima, pozdrav za Dejana Stankovića) Šta, šta.....ostati na blogu. Prvi put sam pomislila, samo na tenutak ali jesam, Ms Milić i "ovo" na istom mestu u isto vreme...čemu to. A znamo se tolike godine, sučeljavamo, fjatamo, optužujemo, manipulišemo ili ne, lobiramo..... Oću reći, imam dosta iza sebe ovde, a i načitala sam se koječega, al od ovoga mi se stvarno stomak okrenuo.
BTW, nadam se da vam je jasno da Ms Milić nije u fazonu da se sablažnjava na reči piša i slično.
Al se sablažnjavam kad vidm da blog B92 počinje opasno da liči na Press, u kome neki bolid kaze, prst treba jesti tri dana. Pa i ako je ironija mnogo je.
Dno brate.
PS brisaću sve homofobične komentare