Ima par dana kako sam pisala na mom drugom otvorenom (inače aktuelnom) blogu ovo isto - samo što sada moram produžiti verziju teksta - pa ću sve ispisati iz početka .... Da ne bi copy-paste ....
Deca su naše blago... I to su mali ljudi kojima treba omogućiti pravilan rast i razvoj,obezbediti im da postanu kvalitetni ljudi.Sačuvati ih u ovim ludim vremenima koliko možemo i zaštiti ih od sveg zlog i lošeg... Naravno,deca se ne mogu držati u staklenom zvonui bilo bi glupo držati ih - jer moraju naučiti da se odbrane i bore sa životom - kao što smo i svi mi....
Verujem da je zlostavljanja bilo i ranije.Verujem da su hiljade i hiljade žena nemajući kome da se obrate za zaštitu i pomoć - do sada preživljavale kako su znale i umele razne Fricl-ove ... Verujem takođe da je i ne mali broj muškaraca isto tako maltretiran,zlostavljan i njima je takođe naneta i emotivna i duševna bol.... Na fizičke posledice ću se kasnije vratiti.
Kako neko može svoje dete da zlostavlja?Kako neko može svome detetu da napravi dete?Najjlakše je reći da je on lud i da je za zatvor u nekoj instituciji zatvorenog tipa....Ali,šta je sa tim devojkama i mladićima koji su godinama (u početku možda i nesvesni,jer su jako mali bili kad je zlostavljanje krenulo) preživljavali pakao?Kako oni,sada posle svega normalno da žive?kako da se zaljube,udaju,ožene,stvaraju porodicu? Nikako!Ili jako teško... Ja sam samo jednom silovana i jednom je još pokušao da me napadne i znam kakav je to osećaj,kako je teško vratiti se u život i truditi se da budeš koliko-toliko normalan... Šta da kaže neko ko je bilo silovan ko zna koliko puta za 24 godine i ko je mučen na razne načine-vezivan,tučen,prećeno mu bilo....
Nemam još uvek svoju decu,ali imam bratance,bratanice,sestriće i sestrčine - generalnio rodbinu sa malom decom...Daleko od toga da sumnjam da od njihovih najjbližih može da im se desi nešto loše - jer te ljude poznajem ceo život.... Ali,činjenica je da se loše stvari dešavaju deci i van porodice...
Da se ostavim ja sveta...Nemačke,Austrije,Slovenije,sad i negde Južne Amerike (ne zamerite - poprilično sam potresena - više ne znam ni gde jeste,ni gde nije bilo).... Okrenimo se nama.....
Pre neki dan je otkriven zločin kod nas koji su otac,sin i još jedan muškarac napravili nad maloletnom devojčicom od 14 godina - koja će traume vući ko zna koliko dugo....Ona nije smela da kaže nikome,plašeći se za svoju porodicu... I jednostavno je u jednom trenutku morala nekome da kaže (što apsolutno razumem) i rekla je šta joj se dešavalo - bez obzira na sve... Ili šta je sa onim dečakom od 13-14 godia koga je silovao dečak od 17 ??? Novinari su u Blicu dan posle rekli kako se nije još oporavio... Kako oni misle da se ljudi oporavljaju od toga - odjednom???Kaošto sam tamo rekla - kažem i ovde - ko nije bio silovan,ne zna kakve su posledice,koliko se osoba oseća dugo i kako se oseća poniženo...Pogotovo ako se desi od nekoga koga znate godinama (kao što se meni desilo - da to bude moj brat od tetke)... Šta sve čoveku prolazi tada kroz glavu... Ja sam drugarici u tom nekom prvom naletu rekla - zar je morao od svih sestara mene da siluje? Naravno,nesvesna šta sam izgovorila...Da ne idem do detalja i samooptuživanja..Želje za eliminisanjem njega i sebe (već pisala o tome)....Da,sada znam da nisam bila dobro (iako nisam delovala da mi je bilo loše) i da nije bilo doktorke - ko zna šta bi sa mnom bilo.Možda bi zaista skrenula (kako je on govorio da jesam)... Ko zna...Sebe sam spomenula - u kontekstu toga da znam šta se tim mladim ljudima sve može vrteti po glavi - kad prežive tu strahotu samo jednom,a možete zamisliti kako im je kada se ta strahota ponovi....
Neću sad o policiji i Zakonu.... Očigledno su neke druge stvari važnije... I više kažnjene negoli ovakav zločin.... Pitam se - šta bi se desilo da sam svog silovatelja prijavila (da sam mogla da ga prijavim - jer nisam mogla,zbog toga što bi život mog roditelja bio ugrožen - jer se on ne bi mogao pomiriti sa tim šta je njegov sestrić njegovoj ćerki,a svojoj sestri od ujaka uradio,a meni je život moga oca ipak važniji od optužnice)....Da li bi ga,kao uzorno lice vojske tada SRJ - oslobodili za par dana.... Da li bi potegao za svojim vezama i stvarno me smestio u ludnicu... A pitam se da li bi mu ijedan normalan psihijatar da zna šta je uradio - dozvolio da radi svoj posao 10 godina i bude među glavnim pukovnicima u Generalštabu VS... Na stranu što me odvojio od bratanca i snaje... I što me snaja mrzi,a nema pojma za šta me mrzi - jer ko zna šta je njen suprug njoj ispričao....Verujem u Boga.... I verujem da Bog ima neke svoje razloge što sam ja tu gde jesam,a što je on tamo gde jeste.... Samo ga molim da se njegovom detetu ništa loše ne desi - jer nije dete krivo,što ima oca - takvog kakav je...
Ja sam oprostila...Ne zaboravljam... Ali,da bih mogla normalno da živim - morala sam da oprostim... Da ne nosim taj teret na svojim plećima - teret mržnje... Jer,verujte - dok sam ga mrzela i dok nisam oprostila - nisam mogla nikoga da vidim.Nisam mogla nikoga da zavolim....Nisam mogla da se od srca nasmejem,da se radujem... Sada mogu sve.... Ožiljak stoji i boli... Ali,ko zna - počinju neke lepe stvari ipak da mi se dešavaju... Tako da - mogu reći - ipak neko vodi računa o meni - ko god bio...
A o temi - ne znam šta još da kažem... Čuvajte decu.Učite ih da sve što nije normalno prijave odmah vama.Bilo da je u pitanju nepoznata osoba ili osoba koju znaju.... I potrudite se da imaju srećno detinjstvo.... Da bi mogli sutra da odrastu u ono što svi želimo - zdrave,pametne,dobre osobe....