Od svih strahova koje sam ja sebi uvrteo u glavu 1999, jedina stvar koja me je ozbiljno plasila bilo je ludilo.
Sve je bilo prihvatljivo osim toga. Cak ni strah da bi nesto moglo da me iskasapi, pa da me ostavi invalidom nije bila ni priblizno strasna kao pomisao da bi mogao da odlepim.
Ali ta pomisao, ludilo...
Nisam apsolutno siguran zasto, moj cale na ratistu nije prolupao, nikog koga sam licno poznavao nije tamo poginuo a i familija koju sam izgubio ni njih nisam znao. Nije lepo reci ali stvarno mi je svejedno.
Kako uopste znas kad jesi ili nisi lud, kad si lud nema referentne tacke u razumu. Nema prepisivanja od drugih.
Mislim znam tipa koji je prosetao po svim ratistima po Ex-YU, on misli da je normalan, ne radi on nista posebno ludo, pravi covek hamburgere i prodaje ih klincima zamotane u papir na kojim je odstampan Draza sa jedne strane a na drugoj pise "Ravna Gora pobediti mora".
S vremena na vreme onako malo pukne ali nista strasno, tuca u kafani tu i tamo i to je to.
Svi znaju da je malo lud, uclanjen je u sve "patriotske" organizacije, ali on ne deluje nesto posebno lud, u odnosu na nas "normalne".
Ja sam tih dana puno razmisljao o tome kako cu znati dal' sam lud, 'ocu li samo da se ukocim u sred nekog rova i gotovo, biljka do kraja zivota.
Neki tipovi koji su isli dole tih dana iz komsiluka su pricali o tome kako stati ziv,kako treba da paze na mine,kako treba da drzis glavu dole neki tako saveti od nikog, nikom.
Ti saveti koji se pricaju po pabovima kruze nekako sami od sebe, primetio sam da veterani iz 91' o tome nisu pricali. Nisam znao da l' je to bilo dobro ili lose.
Jedini koga sam ja imao da pitam bio je her komandant mog paba, jedini covek koji 90' nikom nije placao reket, jednom prilikom dva tipa koja su dosla u kafance su izasli u delovima.
Par dana kasnije dosla je cela ergela idiota, po onome sto sam cuo, dva redenika municije, i 6 ranjenih kasnije Djole je otisao u zatvor na deset godina, a dva tipa u mrtvacnicu.
Srecom majka Srbija je bas tih dana trazila tesko naoruzane patriote za ekskurziju po Bosni i umesto deset godina, Djole je dobio tri na frontu.
Odlucio sam da ce Djole bas tih dana da mi bude Vebster.
"Djole, je l' si ti bio na ratistu ?"
"...Malo..."
"Kako nisi prolupao?"
"Kako znas da nisam?"
"O tome nisam razmisljao..."
"O p**** ti materina glupa, nisu te valjda pokupili ?"
"Pa zavisi kako definises da i ne"
Uz glasan udarac glavom u drveni stub sanka, poceo je da mi govori kako da se izvucem, od "listanja" svih mogucih oboljenja do toga kako da se nabacujem regrutnom oficiru i dobijem kartu kuci.
Ja o tome nisam puno razmisljao, ali umesto odgovora na pitanje kako da ne prolupam dobio sam jednako korisno pitanje, da l' cu uopste znati kad prolupam...
Djole nije bio bas najbolji Vebster, ali je bio dobar drugar, za 5 minuta je ispraznio pab, a onda smo degustirali sve sto je imao za sankom i u magacinu. Dva dana sam trazio svoje delove u, ispred, i iza paba...
Tamo "dole" nisam bas puno mislio o tome, jednostavno non-stop kopate, izvlacite traktore seljacima, sakrivate se od seljaka koji cekaju u zasedi da vam uvale pecene prasice, ovce, pilice u principu sve sto su nozem stigli po dvoristu.
To je bio j***** genocid nad domacim zivotinjama.
Bilo je zanimljivih trenutaka "dole".
Tip koji ulece, klizeci u moj rov i vristi "Valhala brate" dok oko nas padaju minobacke granate, ostaje manje od 5 sekundi i istrcava napolje, ja u soku, nit sam video ko je, nit znam sta je rekao, nit sam stigao pusku da otkocim. Poceo sam da se smejem, tu sam prvi put pomislio da sam "prso".
I naravno tamo negde otprilike, trideseti dan bombardovanja, upalio sam cigaretu posle dva minuta brdo iza nas je bilo prekriveno kasetnim bombama, prekriveno eksplozijama, toliko sam se odsekao da sam zaboravio i da legnem u rupu i da ugasim cigaretu. Bilo je predivno, odjednom iz apsolutne tisine koju su prekidali samo zvukovi aviona na koje sam vec navikao pa ih nisam ni primecivao, stotine eksplozija, predivno na neki morbidan nacin.
Smejao sam se posle toga 20 minuta bez kontrole, tad su svi ukljucujuci i mene mislili da sam puko.
Tog dana sam prestao da pusim.
Bilo je i nekim manje sretnih dogadjaja, naprimer setanje kroz jedno malo selo, desetak kuca, u kom su kolege iz UCK prosli i sve pobili onako, iz zezanja, verovatno su bili drugi klan ili tako nesto, totalno besmisleno i nebitno, bez ikakvog razloga.
Nekako bi mi bilo lakse da su to uradili Srbi, onda to bar ime neke logike a od straha se najbolje sakrivate ako stanete iza logike. A ovako...
Sahranjvanje tih ljudi mi je nekako bas tesko leglo, a decka koji je bio Siptar nisam smeo ni da pogledam nekako me bilo sramota ljudske rase tih dana. Kad smo to zavrsili morao sam da se sakrijem tu niz jedan potok i da se smejem kao lud, cista histerija, smejete se i placete u isto vreme.
Smejete se samom sebi sto se smejete. Placete zato sto se smejete.
Sve je to proslo, tad o ludilo, nisam toliko razmisljao, o tuzi tad razmisljati nije bilo vremena, opisati tugu napustanja Kosova koje nismo izgubili oruzijem nego slobinom "pobedom", to ne moze ni jedna knjiga da opise, ni jedan film da isprica.
Bio je to neki 16 Jun mozda lupam, ne secam se bas tacno.
"Mi" smo dosli kuci, cak ni rastajanje sa tim ljudima koji su bili dole samnom nije moglo da pokvari srecu koju sam tad osecao, taj osecaj povratka kuci, to ne moze da opise neko kao ja.
Cak ni devojka koja pokusava da vam slomi ledja hvatajuci zalet od nekih 10m u doskoku.
Cak ni to sto prica jezik koji ne razumete vam ne smeta da znate sta vam govori, ni najbolja drugarica koja prica u isto vreme sa njom i naravno, keva koja place i prica u isto vreme, nista vam ne smeta.
Ma sve je fantasticno.
Mozda dva dana, posle toga, secam se tacno kad mi je prvi put ideja ludila pala na pamet.
Bio je tu neki kafic u BG, pored fontane koja mi je uredno zalivala nogavicu, raj na zamlji, cekao sam nekog.
Gledao sam u tu fontanu, lagano uzivao u ljudima koji tako besmisleno setaju gore-dole po setalistu, svako od njih sa nekom pricom, koja me u nekom drugom vremenu uopste nije zanimala ali eto sad, sve mi je bilo fantasticno i zanimljivo.
Kao da se odjednom posle 20 godina iz kome probudite, zamislite iz 1981 u 2001 sve se promenilo, opet ste zivi. Ali tu vas ludilo gore pomenuto, podseti da ste veoma smrtni.
Zagledam se tako u tu fontanu, onim pogledom kad izgubite perspektivu, mozak mi se zaglavi.
Tu se trgnem i svet se opet okrenuo,stojim naslonjen na zid, odjednom se ukljuci zvuk, i otprilike milion zvukova odjednom se sruci u moju glavu, vodnik koji urla da ne stajemo, prvi timovi koji ulaze u naselje, "praga" koja staje na 10 metara od mene i krece da "przi".
Svet se opet pomera, tu negde sednem i dalje naslonjen ledjima na zid, i preturam po zemlji, stvarno je prava zemlja u pitanju, sta se sad dogadja, da l' sam sve ovo istripovao, mozda nisam kuci ni otisao, mozda sam tamo, mozda nisam.
Tip me samara, trese nesto mi govori, rukama mi pokazuje pravac, ja se okrecem nemam pojma sta se dogadja,mozda sam ranjen, mozda kontuzovan. Obracaju mi se ljudi koje znam, pored mene trce. Svi rade svoj posao samo ja zabusavam.
Osecam svoje ruke ali i dalje odbijam da poverujem da sam tu gde sam, i nista, mozda sam puko mozda nisam, pocinjem jos jedno pretrcavanje preko ulice, moj tim je iza mene sve je kako treba.
Negde na pola se sapletem i pocnem da padam, lupim glavom o zemlju sa sve slemom i dalje nemam pojma sta se desava, u setim se jednog starog trika koji koriste snajperisti kad se fiksiraju na metu, lezim tako na ledjima na sred ulice, svet nastavlja da se ubija istim tempom podignem desnu ruku i "puknem" prstima.
Trgnem se, sve je opet tu, fontana, ljudi na stolicama koji odmaraju, dva tipa koji se smeju toliko glasno da ih ceo trg cuje.
Taj osecaj, toliko fantastican osecaj straha, zamislite da ste ukoceni od straha, ne usudjujete se da pomerite bilo koji deo tela, da trepnete, jer ako samo trepnete mozda se vratite u onu ulicu, mozda ako samo trepnem mozda cu se opet vratiti tamo.
Mozda cu opet biti u onom rovu koji nije toliko strasan ako ste tamo non-stop, ali sad posle ove fontane vratiti se u njega...
Dobrih 5 minta sam razmisljao da l' da se pomerim, mozak mi je ispaljivao deset miliona ideja u sekundi kako da prevarim svoju stvarnost.
Moju raspravu sa stvarnoscu,naglo je prekinuo glasic.
"Ciko imas dinar ? "
I moj mozak se odglavio, izgleda da sam ipak otisao iz one ulice, na moje odusevljenje.
Jedna od divnih prednosti ludila u mom konkretnom slucaju je to sto ja uvek mogu da se probudim u toj ulici ili pored tog zida. Tako da je svaki moj dan malo drugaciji, jer svaki dan koji pocne bez tog zida i te ulice, nije toliko los.
Jer uvek moze biti gori, mozda cu sledeci put kad zatvorim oci opet biti tamo. Ali ludilo ce morati bar za sad, jos da ceka.
Ali, tog dana, mislim da niko nije bio sretan kao ja, osim mozda klinca koji me je izvukao iz one ulice i dobio negde oko 3700 dinara odnosno sve sto sam imao u novcaniku.
Na njegovo pitanje da l' sam normalan, moj odgovor je bio samo smeh jer bolji odgovor nisam imao.