Čiji smo mi?
Čiji je naš mali narod srpski?
I svet se pitao i još se pita: Ko je taj mali narod? A mi odgovaramo kako znamo i umemo.
Mi smo kao neko otkriće, kao neka nova ruda, za velike i male narode sveta. Veliki engleski narod toliko je bio zadivljen, da je nekoliko godina svečano proslavljan Vidovdan po svim školama engleskim. Neizmernu zahvalnost dugujemo mi veliko engleskom narodu i za to kao i za velikodušnu pomoć u onim teškim godinama kada smo bili napadnuti od nekoliko Golijata istovremeno. Ali, najvažnije nam je da prestanemo strancima da odgovaramo : ko smo i čiji smo već da to već jednom sami sebi objasnimo!
Jasno je, mi smo potomci Slovena i svetih kraljeva Nemanjića. I zašto je ovo sad tako teško izgovoriti i zašto se izlaže podsmehu?
Potomci smo i seljaka odevenih u sukno i dolame i da li je to nešto ružno?
Potomci smo pokajnika od kojih su postali ustanici, potomci smo i tih ustanika i ako nam je ceniti po moralnoj aristokratiji predaka, onda mi spadamo među najbogatije narode među aristokratijom. I zar to treba da ismejavamo ili toga da se stidimo i odričemo? Ako se neko u svetu može ponositi velikim karakterima, svetim dušama, mnogobrojnim mučenicima za slobodu to mi možemo. Ne ponositi se svojim velikim precima a biti manji i gori od njih, može samo da izazove prezrenje a ne divljenje jer sigurno nam se stranci neće diviti zato što smo počeli sami sebe da preziremo nego će nam se smejati.
Dokle će više zujati taj rđav glas o nama Srbima?
Dokle će više brat brata stavljati pod znak pitanja i nazivati jedan drugog pitanjem? Dokle će se kao lažni novac prosipati reči o hrvatskom pitanju, o bosanskom pitanju, o srpskom pitanju? Ono što je pitanje ili pod pitanjem, narod shvata kao nešto sumnjivo i nestvarno. Međutim i Hrvati I Srbi svakako su stvarnost a ne pitanje.
Zar ne vidite, da stavljajući sve pod pitanje, mi dovodimo sve u pitanje? Dovodeći sve u pitanje mi spremamo novo Kosovo pored ove muke koje već na Kopsovu i imamo!
Eh, kad bismo imali više poštenja i iskrenog rodoljublja ne bi ni bilo ovih pitanja da nas muče!
Odgovornost leži na svima nama. Ako političari naši nemaju dovoljno pameti mi možemo imati druga moćnija sredstva : ljubav i molitvu! Ako se politička pamet brzo iscrpljuje i pretvara u ludost ljubav i molitva neiscrpne su.
Grešio je srpski narod, sad ispaštamo. Hajmo da vidimo gde smo pogrešili i šta to nije u redu sa nama pa da popravimo grešku, da ne ponavljamo greške te da iznova ispaštamo
Da bismo pronašli istorijski, nepogrešivi metar, kojim ćemo sebe meriti i znati kakvi smo; da bismo sebe bolje upoznali i kroz to poznanje razvedrili se i ohrabrili, osnažili i složili-treba nam volje, snage i molitve i ljubavi.
Čuveni Leonardo da Vinči godinama je radio znamenitu '' Tajnu večeru''. Tražio je lica koja bi mogla poslužiti za model Hrista i za likove apostola. Tako je za lik Hristov našao jednog mladog čoveka, čije je lice sijalo lepotom, dostojanstvom i nevinošću. Posle je postepeno nalazio izrazite primerke za svakog pojedinca. Ali za Judu dugo se mučio da nađe podesno lice. Šetajući u gomili naroda, najzad on ugleda jednog čoveka, odvratna izgleda, surova pogleda i u svemu ružna i odbojna. PRAVA MASKA SVIH POROKA. On ga pozove u svoj atelje i kaže mu zašto ga je pozvao. Čovek se zagleda u već naslikani lik Hristov, i dugo je netremice gledao, dok mu suze na potekoše iz očiju. Začuđen slikar upita ga, zašto plače, a on odgovori: - Kako ne bih plakao? Pre pet godina ja sam ti poslužio za lik Hristov, a sad hoćeš da ti poslužim za lik Judin.
Jezivo. Požurimo da se kao narod popravimo i promenimo da ne bismo oružneli kao ovaj da Vinčijev model.
I neka mi niko ne govori da su ovo moderna vremena. To nije tačno. Vreme je vreme. Mi i ne treba da idemo za vremenom, niti da se prilagođavamo vremenu koje je nestalno; Može li večnost da ide za vremenom ili skupo da se ortači sa jeftinim, neprolazne vrednosti sa prolaznim-ne mogu, ne može, postoje vanvremene vrednosti i ako se udaljimo od njih mi ćemo se izgubiti kao narod a već smo počeli da se gubimo; gubimo se i ovde u matici, gubimo se i u svetu, slabo se okupljamo radi nekog zajedničkog pozitivnog cilja, treba nam svest o opštem dobru, da ne bude ovo što pišem ' snow job ' - ja čistim sneg koji neprestano pada, dakle radim uzaludan posao!
Ne kažem da treba ni preterano da brinemo za sebe , svoje porodice, svoj narod i tako izgubimo dragoceni mir, ali da treba da se preispitamo i da uvidimo koji je to toliki problem kod nas to neizostavno treba da uradimo, naravno, svako po svojoj slobodnoj volji.
Zalutati i pogrešiti, a ne promeniti pravac, znači konačno pogrešiti. Duboko verujem da nam se ovo neće dogoditi! I sudimo lagano i sudićemo pravično. Ovo kažem jer čitajući razne blogove vidim da mnogi blogeri požure da osude nešto, a nije neophodno toliko brzo - polako sudite, malo usporite sa suđenjem. I verujmo u narod. To i jeste demokratija: vera u Boga i u narod. Diktatori veruju samo u sebe.