Ali problem sa Srbijom i njenim političkim životom, njenim standardima i njenom "trpeljivošću" leži upravo u mračnoj činjenici da je drugi, to jest onaj koji nije sa nama, odnosno onaj koji ne misli kao mi - potencijalni "izdajnik". Što je još opasnije, reč izdajnik počinje da dobija ideološku konotaciju - u političkim argumentima koji ovih dana pljušte po našoj javnoj sceni, izdajništvom se označava sistem vrednosti, filozofija, pa čak i odabir strane sveta. Evropa ili Rusija, sa vizama ili ukotvljeni u otadžbini - to su samo nametnuti lakmus izbori - radi se o tome da se "izdaja" kao pojam i kao politički kišobran koristi da označi sve ono što je na drugoj strani. Upravo to značenje ukida ideju demokratije i slobodnog političkog prostora - odnosno, ispod žita, vraća na političku scenu Srbije opasnu komunističku parolu o drugome koji je neprijatelj. Ko nije sa nama, ne samo da je protiv nas - već je i izdajnik. Ko ne misli kao mi - taj je prodao dušu đavolu - "ispravno i neispravno razmišljanje", kao propagandni i politički koncept, vraća nas u moralno-političku podobnost ili političku korektnost, svejedno. A to znači da onaj ko lepi takve etikete, za sebe, samozvano, uzima ekskluzivnu poziciju onoga ko je u pravu.
Za sada NN autor
Evo na šta danas svesno naleteh. Prvi komentator koji pogodi autora teksta koji ovde u celini prenosim, dobija nagradu-post na temu po želji, il da sam objavi kod mene il da ja napišem nešto na datu temu. Al ne tipa Toma Nikolić je car. Može O Tomi Nikoliću, ako razumete šta oću da kažem.
Evo teksta u celini ( bez naslova da mi ne guglujete tek tako na prvu loput, i zaista mojne kvarite zabavu, probajte da pročitate pa da zključite)
"Izdajnici" su se ponovo vratili na našu javnu scenu. Ideja o Vuku Brankoviću nas ne napušta - tačnije, taj drevni mit se ponovo ispostavlja kao zgodno priručno oružje u političkoj borbi. Oružje, emocionalno jako, provereno i delotvorno, kao da se na ovim izborima odlučuje o sudbini Kosova, to jest kao da se sada, pred našim očima, vodi neki novi Kosovski boj, što bi trebalo da znači da na ovim izborima biramo novo simboličko "otomansko ropstvo" ili takozvanu slobodu. Rat ili mir? Jadikovku ili ponosnu himnu? O čemu se radi?
Posezanje za institucijom izdajnika daje gas ovoj našoj ionako tragičnoj priči, dovodeći na velika vrata poznati emocionalni kliše - sve bi bilo savršeno, samo da nije bilo izdajnika među nama. Otuda, sama upotreba tog pojma u javnom govoru, obezbeđuje govorniku početnu psihološku prednost. Reč izdajnik pokriva široki spektar moralnih posrnuća - ona je jednostavno takva da raspaljuje maštu. Izdajnik je moralna nula, onaj koji prodaje veru za večeru, prodana duša i beskičmenjak koji ostavlja na cedilu, zarad novca, moći ili slave, one koji na njega računaju. Nedela izdajnika skupo koštaju sve ostale, osim njega.
Izdajnici su u našem političkom govoru bili vaskrsnuli u Miloševićevoj eri, pošto su prethodno čamili u udžbenicima istorije pedesetak godina. Domaći izdajnici iz Drugog svetskog rata bili su jedini izdajnici, posle Vuka Brankovića, za koje smo znali. Potom je čitava opozicija u devedesetim godinama predstavljala, u očima državne propagande, izdajnički konglomerat stranih plaćenika, da bi se danas, kada nas svi ubeđuju da je sve drugačije nego što je nekada bilo, izdajnici vratili u političku retoriku bombastičnije nego ikad.
Paradoksalno - ovdašnja publika to voli da čuje. Tom jednom jedinom rečju pravi se neka vrsta dajdžestirane verzije istorije. Sa rečju izdajnik, implicira se jasnoća trenutka. Veoma je lako upreti prstom u jednog čoveka, ili u jednu grupu ljudi i označiti ih kao moralni tumor - bez njih bi nam sve išlo kao po loju. Čak i ako nema izdajnika - trebalo bi ih izmisliti.
Retorički inventarijum u kome sve vrvi od pojmova kojima se žigoše izdajnik, zvuči ne samo kao neka vrsta kletve, već i implicite kao poziv na akciju. Sa druge strane, upravo posezanje za tom etiketom u političkoj borbi može da govori o nekoj vrsti panike onoga koji pokazuje prstom na izdajnika. Pošto je to neka vrsta "oproštajnog udarca" to jest, poslednjeg argumenta, upotreba te nalepnice može da predstavlja i neku vrstu rezervnog alibija - ako bilo šta krene naopako - za to će biti krivi izdajnici.
Ali problem sa Srbijom i njenim političkim životom, njenim standardima i njenom "trpeljivošću" leži upravo u mračnoj činjenici da je drugi, to jest onaj koji nije sa nama, odnosno onaj koji ne misli kao mi - potencijalni "izdajnik". Što je još opasnije, reč izdajnik počinje da dobija ideološku konotaciju - u političkim argumentima koji ovih dana pljušte po našoj javnoj sceni, izdajništvom se označava sistem vrednosti, filozofija, pa čak i odabir strane sveta. Evropa ili Rusija, sa vizama ili ukotvljeni u otadžbini - to su samo nametnuti lakmus izbori - radi se o tome da se "izdaja" kao pojam i kao politički kišobran koristi da označi sve ono što je na drugoj strani. Upravo to značenje ukida ideju demokratije i slobodnog političkog prostora - odnosno, ispod žita, vraća na političku scenu Srbije opasnu komunističku parolu o drugome koji je neprijatelj. Ko nije sa nama, ne samo da je protiv nas - već je i izdajnik. Ko ne misli kao mi - taj je prodao dušu đavolu - "ispravno i neispravno razmišljanje", kao propagandni i politički koncept, vraća nas u moralno-političku podobnost ili političku korektnost, svejedno. A to znači da onaj ko lepi takve etikete, za sebe, samozvano, uzima ekskluzivnu poziciju onoga ko je u pravu.
Što se strana sveta tiče koje su nam ovih dana nametnute kao tema, možda bi sada trebalo bukvalno čitati stih Duška Trifunovića - "Sa Istoka kad se gleda - sve je Zapad".