Genetski kod Homo politicusa

nsarski RSS / 16.09.2008. u 17:50

woodstock_hendrix_byAllanKoss_n2-use.jpg choir1.gif

Pre par dana, uz pompu i skromne svečanosti, ispraćen je Track Palin, sin guvernerke Aljaske, Sare Palin, da se pridruži američkoj vojsci u Iraku, u Dijali, najopasnijoj pokrajini te zemlje. U maloj crkvi u Fairbanksu odrzana je prigodna svečanost blagosiljanja nevelikog vojnog kontingenta, mali hor je skladno i lepo pevao, a Sara je održala govor i oprostila se od sina rečima: ‘'Odrekao se hokeja zbog ovoga i ja ga podržavam. Ja verujem u njegov cilj, i nadam se i molim da to bude vredan cilj.'' Mala ljudska zajednica je ispraćala jednog od svojih ponosnih sinova da se u vreloj pustinji bori za državne ciljeve koji su mnogo viši od običnog svakodnevnog ljudskog života na snegu i mrazu Aljaske.

Dostojanstvenu atmosferu ovog ispraćaja ukrašavao je, kao oreol, veliki pun Mesec visoko gore i njegov odbljesak na snežnim vrhovima okolnih planina. Po tim planinama Sara voli da ide u lov na polarne vukove avionom. Nekoliko malih Cesni krenu u poteru, isteraju vukove iz šume na čistinu i onda ih Sara, iz aviona koji se dovoljno nisko spusti, pokosi rafalom iz automatskog oružja. Ima nečeg vrtoglavo opčinjujućeg u ovoj ženi koja izgleda kao provincijska učiteljica, koja je skromna pred Bogom,  a Terminator pred neprijateljima. I mnogi su Sarom opčinjeni.

Drugi, opet, smatraju da je Sara, u srednjoj školi zvana Barakuda, brutalni manipulator osnovnim ljudskim osećanjima kao što su patriotizam, čast i vera, da je neosetljiva na stradanja drugih, i da je politički oportunista najgore vrste. I mnogi zato ne mogu da je podnesu. Njen sin je, kažu oni, u želji da je nadmaši, otišao u Irak, da iz vojnog helikoptera, iz vazduha kao i njegova majka, laserski navodjenim projektilima nemilosrdno ubija nevinu iračku decu i žene.

Ljudi koji dele istu planetu, žive pod istim suncem i dišu isti vazduh imaju drastično različita mišljenja o jednom te istom dogadjaju. Ova dva mišljenja, suprotstavljena u direktnom sudaru, odraz su političke orijentacije onih koji ta mišljenja zastupaju, ali ona mi služe da ilustrujem jedan opštiji problem o kome već dugo razmišljam.

Naime, zbog čega se ljudi, koji imaju odredjeno političko mišljenje (ideologiju), grčevito drže tog mišljenja (ideologije) i spremni su, zarad njega, da podnesu realne, životne žrtve? Tog jednog jedinog života koji imaju, kako je govorio Djindjić. Zašto im je do toga toliko stalo?

Nedavno sam uvideo da, prvo, pitanje nisam sebi dobro postavio  (‘'zbog čega'' je inherentna kontradikcija u njemu) i, drugo, da postoji nešto nalik na odgovor. Najkraće rečeno, u pitanju je genetika. Preciznije, u genetskom kodu homo sapiensa postoje geni koji donekle uslovljavaju političko ponašanje čoveka, homo politikusa, i ovaj blog je o tome. O genima i politici.

Dug je put od gena do politike, ali ja ću, rizikujući da suviše pojednostavim stvari, ipak pokušati da ga prevalim u tri koraka.

Prema savremenim političkim teorijama, u politički uredjenim društvima postoje, grubo rečeno, dva tipa političkih orijentacija. Da bi fiksirali terminologiju, ja ću ih zvati konzervativna i liberalna. U praksi se konzervativna orijentacija zove još i republikanska, desna, nacionalistička, rojalistička, itd., dok se liberalna zove socijalistička, demokratska, leva, progresivna, i  slično. Razume se, postoji još veliki broj drugih i/ili egzotičnih naziva za njih, ali to, za ono što dalje sledi, nije bitno. Postoje takodje i mnoge hibridne političke ideologije ali ni one nam sada nisu bitne. Po mom misljenju, termini konzervativan i liberalan dovoljno precizno odrazavaju dve osnovne koncepcije društva koje ovi izrazi opisuju. Osnovna razlika izmedju narečene dve koncepcije se sadrži u njihovom vidjenju odnosa izmedju pojedinca i šire ljudske zajednice u kojoj taj pojedinac postoji. Konzervativna politička ideja daje prednost interesima zajednice u odnosu na interese svakog pojedinačnog člana, dok liberalna u prvi plan ističe interes pojedinca u odnosu na zajednicu. Ovo je bio prvi korak.

Odnos izmedju pojedinca i zajednice se najbolje odrazava u ideji slobode. Svetac zaštitnik liberalne koncepcije slobode je Dz. S. Mill koji je, još pre 150 godina, insistirao da su pojedinačne slobode govora, izbora, protesta, i slično, osnovni preduslov za napredak društva kao celine. Staviše, da društvo ima pravo da sputava pojedinca samo ako ga time sprečava da nanosi štetu drugima. Otprilike u isto vreme, par decenija kasnije, svetac zaštitnik konzervativne ideje slobode, E. Durkheim, je promovisao stav da je društvo veće od proste sume njegovih delova, te da su društvene institucije, njegova hijerarhija, podela rada i širi društveni interes okvir unutar koga pojedinac može da izražava svoje slobode. Društvo opravdano može da sputava pojedinca, ako je to sputavanje u interesu šire društvene zajednice. Ovo je bio drugi korak.

Naše predstave o slobodi su u tesnoj vezi sa idejama o moralu. Hiljade i hiljade knjiga i rasprava je napisano na temu morala, od Aristotela do danas, ali ja se time neću sada baviti. Od trenutnog interesa su nova otkrića vezana za psihologiju odbojnosti i odvratnosti, a neposredno u vezi sa impulsnim reakcijama gadjenja, koja je, čini se genetski uslovljena. Još preciznije, postoje indikacije da su u čoveku evoluirala dva moralna sistema, da tako kažem. Jedan, koji je vezan za neposrednu, refleksnu reakciju, koji se još naziva i moralna intuicija, i drugi, više povezan sa jezikom i kognicijom, koji se naziva moralni sud.

J. Haidt je proučavao situacije kada se moralna intuicija sukobi sa moralnim sudom. Haidt je svojim studentima postavio sledeći problem. U nekoj siromašnoj porodici, na ivici gladi, dogodi se da njihovo kuče nesrecnim slučajem pogine. Majka uzme kuče, spremi ga, iseče, i skuva ga porodici za večeru. Da li je to dobro ili loše? U prvi mah, svi su odgovorili da je loše. To je bio glas moralne intuicije. Medjutim, pošto ni jednoj ljudskoj osobi nije nanesena šteta, naprotiv porodica je ublažila glad, zašto je onda loše? Odgovori su bili od ‘'kučeće meso nije zdravo ‘' do ‘'kuče je član porodice, a porodica se ne jede‘', a sve u pokušaju da se racionalizuje (objasni) početna spontana reakcija. Čovek je, izgleda, evoluirao tako da jedan sistem moralnosti štiti pojednica, dok drugi povezuje ljude u zajednicu (altruizmom, na primer). Elementarni izrazi ovih sistema se mogu naći u raznim tabuima, religioznim zabranama, i slično. I oba ova sistema su potrebna - prvi da zaštiti čoveka pojedinca, a drugi da zaštiti koheziju zajednice, bez koje pojedinac ne može da postoji. U prvu grupu spadaju spadaju pravila koja pojedinca štite od povreda i imaju veze sa recipročnim i fer odnosom prema njemu, dok se druga odnose na lojalnost grupi, poštovanje hijerarhije i autoriteta, i održanje moralne čistote i svetinja.   Kao da je maksima ''čini drugima '' upisana u naš genetski kod. Ovo je bio treći korak.

Da sumiram gore rečeno po ugledu na Sam Harris-a. (1) Genetske promene u mozgu su omogućile pojavu socijalnih emocija, moralne intuicije i jezika...(2) što je proizvelo kompleksno kooperativno ponašanje, držanje obećanja, brigu o ličnoj reputaciji, itd...(3) što je postalo osnova za kulturološke norme, zakone i društvene institucije čiji je cilj da zaštiti ovaj rastući sistem medjuljudske saradnje od sila koje bi ga mogle razbiti.

Tradicionalne ljudske zajednice su mahom (ali ne sve!) davale prednost koheziji - Haidt navodi primere iz Indije - gde je odnos prema starijima, prema običajima i prema zahtevima zajednice mnogo važniji od pojedinačnih ljudskih sloboda u izboru bračnog partnera, oblačenju, ponašanju, i slično. Ova tenzija postoji odvajkada (Grčke drame su prepune sličnih dilema) , jer je kohezija zajednice ključni faktor socijalnog prezivljavanja. Slične se situacije sreću u drugim kulturama i zajednicama, gde je životno važno da se zna ‘'ko kosi, a ko vodu nosi .‘' Heroizam, žrtvovanje zarad kolektiva, itd., je oduvek bio vrlina, od Ahila do današnjih dana, kada je Narodnim herojima lično Tito uručivao ordenje.

Gen za ovo, naravno, ne postoji, ali zato postoji mem, nosilac kulturološke prakse ili običaja koji se prenosi kroz generacije. Medjutim, i memi, kao i geni, evoluiraju. Najvećem broju ljudi na svetu bi danas bila potpuno neprihvatljiva i odbojna ideja da se, na primer, venčaju sa osobom koju nikad nisu srele (ta praksa, prearranged marriage, i danas postoji u Indiji i na mnogim drugim mestima) ili da drže robove koji im besplatno služe, što Starim Grcima, a ni Amerikancima do skora, nije bio nikakav problem. Medjutim, memi, ne iščezavaju, posebno ne oni koji su nastali kao izraz neke istinske genetske predodredjenosti, kao što je kolektivno ponašanje, genetski urodjeno čoveku. Ljudski kolektiv se vekovima obračunavao sa uljezima (strancima, emigrantima, dodjošima, izbeglicama), pederima, nevernicima, ludacima, narkomanima i piscima seksualno uzbudljivih romana, jer oni, navodno, ugrožavaju kolektiv. U američkoj politici je ovih godina pokrenuta velika kampanja za pravnu definiciju braka kao isključivo muško-ženske zajednice, čime bi, praktično, homoseksualni brakovi bili zabranjeni. Zagovornici ove ideje su tvrdili da bi postojanje homoseksualnih brakova ugrožavalo heteroseksualne. To je, po mom mišljenju, isto kao kad bih ja, na primer, tražio da se zabrani prodaja spanaća jer mi izazov ovog ukusnog povrća smanjuje želju da jedem čvarke. A konzumacija čvaraka je, kao što se zna, patriotska dužnost svakog dobrog Srbina.   

Nedavno su socijalni psiholozi objavili rezultate analize 50 godišnjih studija konzervativnih političkih glasača u radu pod naslovom Political conservatism as motivated social cognition. U njemu je pokazano da se konzervativna politička orijentacija korelira sa psiholoskim osobinama kao što su

  • Strah od agresije
  • Dogmatizam i netolerantnost prema nejasnoćama
  • Izbegavanje nesigurnosti
  • Potreba za kognitivnom celinom
  • Kontrola nasilja (terora).

Iz svega gore rečenog slede dve važne posledice: (1) Politička orijentacija nije samo racionalni izbor, kao što čovek, na primer, bira cipele, već se radi o uverenju, i (2) da politička orijentacija implicira i odredjene psihološke, karakterne crte homo politicusa.

Što se prve posledice tiče, treba napomenuti sledeće. Kad se radi o politici, onda ona, na nivou pojedinca, više liči na religiju nego na šoping. I to je zabluda koju mnogi, a ja ne prvom mestu, imaju. Ono pitanje od gore - zašto se ljudi toliko grčevito drže svog političkog mišljenja?- je kontradiktorno. Pitajući to ‘'zasto?'', ja unapred očekujem odgovor ‘'zato što...bla, bla, bla,...nekakav argument''. Medjutim, ako političko mišljenje nije stvar racionalnog izbora, već je ono uverenje, vera, onda nikakav ‘'argument'' tu ne može da se udene. Jedini mogući odgovor je ‘'zato što veruju''. Basta.

Druga posledica je još zanimljivija. Mnogi ljudi kažu da su u stanju da, posle kraćeg razgovora sa nekim koga su skoro upoznali, lako zaključe kakvi su politički stavovi te osobe. U svetlu onog gore psihološkog profila, verujem da je to sasvim moguće. U svakodnevnom životu, ljudi relativno brzo i lako procene kakva je neko osoba, tj., ličnost, a gornji rezultati nam kažu da su karakterne osobine u tesnoj vezi sa političkim uverenjima neke ličnosti. Budući da neke osobine ličnosti imaju genetsku komponentu, eto nama veze izmedju genetike i politike. Ali ovde se ta veza ne završava - naprotiv, tek počinje.

Prema najnovijim rezultatima politikologa iz Kalifornije, J. Fowler-a, genetika političkog ponašanja može mnogo ozbiljnije da se uspostavi. Proučavanjem ponašanja blizanaca, ustanovljeno je da politička privrženost partiji ima genetsku komponentu (videti The Heritability of Partisan Attachment - Naslednost partijske privrženosti). Naime, Fowler je svom timu postavio sledeće pitanje: ''zašto ljudi uopšte izlaze na glasanje?''.  Pored socijalnih uticaja, umreženosti, pritiska prijatelja i poznanika, izlaznost na glasanje ima i genetsku komponentu. Ovi rezultati su objavljeni Jula 2008. godine u radu pod naslovom  Two Genes Predict Voter Turnout .(Dva gena predvidjaju izlaznost na glasanje) U pitanju su geni koji kodiraju za serotonin (5HTT) i monoamine oksidaze (MOA). Ovaj rezultat je sasvim očekivan jer su ova dva gena implicirana u psihijatriji kod socijalizacije i kolektivnog ponašanja (uzgred, serotonin igra važnu ulogu kod pojave depresije). Ovo je tema o kojoj bi moglo naširoko da se piše, ali ovde prosto nemam više mesta. Postoji još nekoliko gena koji su uključeni u formiranje genetske komponente ličnosti, posebno oni koji kodiraju za dopaminske receptore DRD4 i DRD2 (ja sam o ovom prvom pisao ranije u blogu pod naslovom ‘'Candle in the wind''). Ovi rezultati još nisu objavljeni (treba da se pojave u časopisu Science uskoro pod naslovom, a Fowler je bio ljubazan da mi pošalje preprinte), ali, sudeći po popularnosti ovog pristupa, čini se da se polako radja nova nauka - Genopolitika.

Dakle, kako je moguće da ljudi mogu da imaju dva totalno suprotna mišljenja o jednoj te istoj stvari? To nam je, izgleda, u genima. Svi mi pevamo, ali svako na svoj nacin; sto je muzika za jednoga, to je galama za drugoga.



Komentari (210)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

ivana23 ivana23 17:52 19.09.2008

Amerikanaci veruju u anđele i raj

Više od 55 odsto Amerikanaca veruje da ih čuva anđeo čuvar i 67 odsto je sigurno da raj postoji, rezultati su najnovije ankete o religiji u SAD. Institut Bejlor za istraživanje religija postavio je 350 pitanja grupi od 1.648 ispitanika.
...............
Republikanci više veruju u raj od demokrata (77 odsto republikanaca i 54 odsto demokrata).

Blic, autor Beta-AFP


Pitanje je - ima li u ovim rezultatima genetske komponente?
nsarski nsarski 18:00 19.09.2008

Re: Amerikanaci veruju u anđele i raj

Pitanje je - ima li u ovim rezultatima genetske komponente?

:)))))))))
Mozda. Isti onaj faktor koji prevagne da budes republikanac ( a oni su vise privrzeni crkvi i veri, barem statisticki).
yanjing yanjing 19:38 19.09.2008

Re: Amerikanaci veruju u anđele i raj

nsarski nsarski 19:48 19.09.2008

Re: Amerikanaci veruju u anđele i raj

yanjing

Ja sam pisao taj test za Quiz: how spiritual are you?
Blaaaaam:((((((((((((((((((((((
ivana23 ivana23 20:15 19.09.2008

Re: Amerikanaci veruju u anđele i raj

nsarski

yanjingJa sam pisao taj test za Quiz: how spiritual are you?Blaaaaam:((((((((((((((((((((((


Ovaj?
yanjing yanjing 20:32 19.09.2008

Re: Amerikanaci veruju u anđele i raj

nsarski

yanjingJa sam pisao taj test za Quiz: how spiritual are you?Blaaaaam:((((((((((((((((((((((


Ha? Stvarno?
E svasta, bas je mali internet
nsarski nsarski 20:43 19.09.2008

Re: Amerikanaci veruju u anđele i raj

ivana23
nsarski

yanjingJa sam pisao taj test za Quiz: how spiritual are you?Blaaaaam:((((((((((((((((((((((


Ovaj?

Yep. Pssssst.

(Nisam ga ja smislio (nedaj Boze!), nego sam ga samo tehnicki uoblicio i napravio sajt gde ljudi mogu online da se testiraju. Well, vezi konja gde ti gazda kaze.)
nsarski nsarski 20:45 19.09.2008

Re: Amerikanaci veruju u anđele i raj

E svasta, bas je mali internet

Nije bas toliko mali (that's my best hope):((((

Probaj ovo:
Anthropedia

Imamo i Princa od Monaka na nasoj strani, btw.
ivana23 ivana23 21:11 19.09.2008

Re: Amerikanaci veruju u anđele i raj

nsarski
Yep. Pssssst.



wreich wreich 22:26 10.10.2008

Genetski kod Homo politicusa

Naime, zbog čega se ljudi, koji imaju odredjeno političko mišljenje (ideologiju), grčevito drže tog mišljenja (ideologije) i spremni su, zarad njega, da podnesu realne, životne žrtve? Tog jednog jedinog života koji imaju, kako je govorio Djindjić. Zašto im je do toga toliko stalo?


Ovo mu dođe nekako kao centralna tema Dawkins-ove knjige The Extended Phenotype.

"An animal's behaviour tends to maximize the survival of the genes "for" that behaviour, whether or not those genes happen to be in the body of the particular animal performing it."

To bi značilo da ukoliko pretpostavimo gen-centričnu biološku evoluciju odnosno meme-centričnu evoluciju kulture, (jer mi se čini da je ovo više pitanje mema a manje ili gotovo uopšte ne gena) odgovor na pitanje zašto su mnoge revolucije izjele toliku svoju decu se prirodno nameće.

Iz ugla gledanja gen centričnog pristupa evoluciji "sebični" replikatori bilo da su u pitanju geni ili memi (memo kompleksi, ideologije, religije...) nužno teže da povećaju svoju šansu za opstankom i da se prošire po postojećem geno-fondu odnosno memo-fondu "parazitirajući" pri tome čak i svog domaćina.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana