Informisano gradjanstvo je kamen temeljac demokratije - T. Jefferson
Većim delom XX veka klasična ekonomija je, barem u teoriji, tretirala potrošača kao racionalnog i informisanog učesnika u ekonomskom procesu, koji donosi optimalne odluke, blagovremeno, i u svakom trenutku. Takav homo economicus, ili Econ, je informisan i inteligentan koliko i najbolji ekonomski stručnjak sveta. On je razložan i ima delimičnu moć ekonomskog predvidjanja, te je sposoban da se na najbolji način prilagodi promenama i investira u pravo vreme na pravo mesto.
Econ je, razume se, samo nulta aproksimacija istinskog ponašanja ljudi prilikom donošenja ekonomskih odluka - potrošači se često ponašaju iracionalno, emotivno, i nelogično. Mnogi će se, na primer, setiti čuvene scene iz filma Ko to tamo peva kada Mića Tomić kaže kondukteru autobusa: ‘'Ja nemam pare za kartu!? Ja!? Daj pet karata! Ili pet, ili nijednu!''. Tako nešto jedan Econ ne bi mogao ni u snu da kaže jer Econ nikad nema problema sa samo-kontrolom.
Za razliku od Econa, homo sapiens , ili prosto Homo, kako se još zove u ekonomiji, je često nepredvidljiv, povodljiv i rukovodjen inatom, ili nekim drugim ne-ekonomskim interesom. Medju ekonomistima se obično kaže: ako je Econ kao Mr. Spock, onda je Homo kao Homer Simpson.
Realnost je ipak takva da su istinski potrošači mnogo sličniji Homeru Simpsonu nego Spocku, te je tokom poslednjih dvadeset i više godina u ekonomske nauke na velika vrata ušla ekonomija ponašanja (Behavioral Economy, Behavioral Finance) koja je svojevrsni hibrid ekonomije i kognitivne psihologije, Frankenštajn nauka kojoj se predvidja velika budućnost.
Za njene tvorce se smatraju Tverski i Kahneman koji su prvi proučavali sistematsku kognitivnu pristrastnost ljudi prilikom suočenja sa rizikom. Kahneman je 2002. godine dobio Nobelovu nagradu za ovaj rad (bez sumnje bi je dobio i Tverski da je tada bio živ), ili, kako je citirano, nagrada se dodeljuje za ‘'otkrića u bihejvioralnim finansijama i hedonističkoj psihologiji''.
Uključivanje psihologije u ekonomski proces na ovaj način ima značajne posledice. Na primer, u Teoriji Igara se polazi od pretpostavke da su ‘'igraci''racionalni učesnici koji biraju strategiju na takav način da optimizuju svoju dobit. [ Za one koji se sećaju, ja sam nekoliko blogova unazad pisao o Teoriji Igara - u pitanju je razmatranje izbora strategija, u ekonomskim i drugim situacijama, koje daju najpovoljniji rezultat.] . Ako se medju igračima, Econima, nadje i neki Homer Simpson, onda cela teorija mora drugačije da se razmatra.
Nedavno se desio ovakav dogadjaj. Neki Čovek ovde je najmio Majstora da izvrši neke popravke i adaptacije na kući. Majstor je pogledao kuću i rekao da to ne može tako da se uradi kako Čovek hoće, već mora drugačije, kako Majstor hoće. Čovek se ubedjivao, i najzad rekao da nije na Majstoru da odlučuje kako će posao da se uradi već da uradi kako mu je rečeno, bez obzira šta Majstor o tome misli, i da će za taj rad biti pošteno plaćen. Majstor se uvredio i odbio posao. Čovek je pokušavao da nadje drugog majstora, ali nije uspeo.
Najzad, posle nekog vremena javi se Čovek ponovo Majstoru i kaže mu: ‘'Hajde, ne budi tvrdoglav, dodji da mi uradiš ono na kući!'' A Majstor kaže: ‘'Ma rekao sam ti, to ne može tako da se uradi! Nemoj više da me zoveš! Neću da radim.''. A Čovek mu kaže: ‘'U redu, razumem, ne može kako ja hoću. Uradi ga onako kako ti hoćeš!''
Na to će Majstor: ‘'E, sad više neću ni kako ja hoću!''
Bihejvioralna ekonomija se, dakle, bavi kognitivnim procesima u glavi Homera Simpsona i eksploatacijom tog znanja da bi se Homer naveo na odredjene odluke. Jedna od poznatijih knjiga na tu temu ima naslov ‘'Nudge'' (što bi se moglo prevesti kao gurkanje, ali može i sugerisanje, ili navodjenje).
U knjizi prominentno mesto imaju koncepti kao arhitektura izbora (architecture of choice), priming (ili psihološko kondicioniranje ljudi da donesu odredjene odluke), itd. Autori, inače ekonomisti-psiholozi, potekli iz iste škole kao Kahneman i Tverski, pokazuju kako formulacija pitanja, odnosno reprezentacija datih izbora, utiče na izbor kao takav. Oni, naravno, govore o tome kako da se ljudi navedu na izbore koji su za njih same korisni - recimo izbor vrste ishrane, načina života, itd.
Reč navedu je možde neodgovarajuća. Bihejvioralni ekonomisti pre govore o aranžmanu mogućnosti koje čovek može, ali ne mora, da odabere, i u tom smislu se koristi termin arhitektura izbora.
U tom smislu, arhitektura izbora se često obraća podsvesnom u ljudskoj psihi (ovde treba strogo razlikovati subliminalne poruke, koje, kako bihejvioralni ekonomisti instistiraju, sa ovim nemaju veze), ponekad i atavističkim porivima koji se mogu eksploatisati u donošenju odluka. Kao primer i ilustraciju, korisno je da navedemo situaciju sa muškim WC-ima na javnim mestima.
Već neko vreme na aerodromu u Amsterdamu, a skorije se to pojavilo i na aerodromima u Moskvi, Parizu, itd., jedan od problema je bilo preterano prskanje oko urinala. Troškovi čišćenja i održavanja su veliki, te se neki genije dosetio - jamačno bihejvioralni ekonomista - da problem reši na naučni način. Naime, novi urinali, naucno dizajnirani, izgledaju ovako
Ženama ovo možda izgleda drugačije, ali muškarci odmah znaju o čemu se radi. To nam je valjda darvinističko nasledje iz savane kad smo bili lovci i skupljači. Stavi pred muškarca metu, i on će probati u nju cilja i da je gadja. Čista podsvest i biologija. Ta ‘'mušica'', naravno, nije pravi insekt. Ona je ‘'zapečena'' u keramiku i ne može se obrisati
Ovaj dizajn, ova arhitektura izbora je namerno aranžirana, jer se prosipanje i neželjeno prskanje na aerodromima smanjilo za 80%. Svi ciljaju u metu, a da im to niko eksplicitno nije rekao da rade.
U knjizi God bless you Mr. Rosewater Kurta Vonnegut-a ima jedan lik koji zaradjuje novac pišući slogane raznih vrsta. Jednom ga je najmila neka kafana da napiše slogan kojim bi smanjio ‘'aerodromski'' problem u njihovom toaletu, a imali su i problem što su gosti bacali opuške naokolo. Ovaj je smislio dva natpisa We do not pee in your ashtrays, so please do not put you cigarette buts in our urinals i drugi, We aim to please, you aim too, please! Ovo je već nagovaranje - da je nacrtao mušicu proslavio bi se.
U svakom slučaju, manipulacija podsvesnim je u poslednje vreme postala sve interesantnija ekonomskim, političkim i socijalnim naukama. Ona, razume se, može da ima i pozitivne i negativne aspekte. Neki kritičari tvrde da je u pitanju patronizacija, da ljudima treba dati potpunu mogućnost i slobodu da prave izbore kakve zele. Drugi, opet, govore o tome da je koncept potpune sloboda pred izborom iluzija, da je i nepostojanje aranžmana aranžman svoje vrste. Drugim rečima, aranžman je nemoguće izbeći. Ekstremna vrsta patronizacije, ili aranžmana izbornih mogućnosti, bi bio Disaster Kapitalizam, tj. Sok Doktrina o kojoj je bilo reči u nekoliko navrata na blogu.
Ova iznenadjujuća otkrića pokazuju da su skoro svi ljudi skloni da ‘'progutaju'' najbanalnije metafore, line hook and sinker, kako bi rekli pecaroši. Nedavno je izašao popularan članak na ovu temu Who is minding the Mind?
Ja nisam nikakav stručnjak za ekonomiju, tako da ovo gore nije sistematski ekspoze ili ozbiljan traktat. U pitanju je, zapravo, moje razmišljanje o ovoj temi, napravljeno zbrda zdola, ‘'buncanja oko noćnog suda'' - da pozajmim, pored naslova ovog bloga, još jedan Krležin izraz.
Vaša razmišljanja su, naravno, dobrodošla.