Marko Vešović, kraljević pjesnik (1945-2023)

Marko Vešović (1945-2023)

U SARAJEVU KNJIGE SU LIJEPO GORELE!

Marko Vešović je bio gost u Parizu u galeriji-knjižari Enise Aličehić, gdje mu je priređeno pjesničko veče koje je odlično vodio Duško Sabo. Veče je bilo veoma posjećeno, pa je mnogo ljudi moralo stajati.

Marka Vešovića znam kao pjesnika još prije ovoga rata. Ali, u ratu Marko je ostao čovjek, kada je to bilo najteže. Proslavio se svojim tekstovima i nastupima na televiziji. Kao oštar polemičar osudio je rat i ostao sa porodicom u opsjednutom Sarajevu cijelo vrijeme, solidarišući se sa njegovim stanovnicima. Pokazao je veliku moralnu snagu, za koju on kaže da potiče iz moralnog iskustva Crne Gore i njegove majke Darinke.

Željela sam da vidim Marka nasamo, da mi priča o golgoti koju je doživio. Našli smo se na ostrvu Sveti Luj, iza leđa Bogorodične crkve iliti Notr Dam. Dakle, na Seni, u srcu Pariza. Marko je ljudina kao od brijega odvaljen, sa progrušanom kosom po čijoj se dužini može naslutiti da je pjesnik, sjajnih i kao zift crnih očiju u kojima cijelo vrijeme titra smiješak. Veseo i duhovit, od svega napravi «iskricu». Ko bi rekao da je preživio sarajevsku kataklizmu?!

U toku rata objavio je nekoliko knjiga: "Smrt je majstor iz Srbije", 1994, "Kralj i olupina", 1996, "Zapisi po ledu", u štampi i "Posljedice rata" - u pripremi.

"Smrt je majstor iz Srbije" sadrži kratke zapise, poeme u prozi, sažete iz opisa o životu u Sarajevu, duhovite i tragične. To je potresno svjedočenje o zbivanjima u opkoljenom gradu. Ta knjiga dira do u dno duše i poslije njenog čitanja nijesmo više isti.

Na večeri u Parizu Marko Vešović je čitao tekstove u prozi iz te knjige i pjesme iz još neobjavljene zbirke "Posljedice rata". Bilo je ponekad potresnih trenutaka, a ponekad takvih duhovitih opaski da smo se svi smijali. Te večeri sam se odlično osjećala kao Crnogorka.

BB: Čitajući tvoju knjigu vidjela sam kakve je sve zulume po Bosni počinio Nikola Koljević. Da li se on ubio od griže savjesti?

MV: To mi nikad nije palo na pamet. Jednom sam ga kleo kad je sve prevršilo mjeru i rekao: «Tebe čeka skok u Vrbas kao tvoju majku.» I to je jedino što se obistinilo: samo on se ubio, a nije se utopio. Mislio sam, poslije svega toga, nemoguće je da on to ne plati. O čemu se radi? Nikola je zbog politike likvidirao onog predratnog Nikolu, profesora, normalnog čovjeka, iskrenog, i to zbog moći, zbog vlasti! Kad se odaš politici nema povratka književnosti. Na kraju on nije mogao da izdrži. On je bio jedini građanin među njima; ostali su bili seljaci. On je bio jedini gospodin, građanin, profesor, građanski odgojen, poznavalac engleskog. I taj Nikola u ratu počeo je da laže. I to mene, njegovog prijatelja. Zatim je počeo da pije. Nije od griže savjesti, kako kažeš, nego taj pritisak nije mogao da izdrži. Logika i pitanje morala - to je književnost, a Nikola Koljević je u istoriji. U istoriji obični ljudski moral ne dolazi u obzir. Znaš, njih je «istorija zadužila da jedan zadatak obave». I zadatak se mora obaviti. Bože moj, što taj zadatak ne možeš obaviti u bijelim rukavicama...
Moralna se pitanja kod njega nijesu postavljala. Među njima, on je bio jedini čovjek koji je imao senzibiliteta i pritisak te stvarnosti njegovom senzibilitetu bio je prevelik. On je pokušao da igra ulogu koja po temperamentu njemu nije odgovarala. Radovan Karadžić, ako ode u Hag, i odrobija, smatraće da je savršeno nevin otišao. Karadžiću ni sekundu ne dolazi u glavu da je kriv. Ja o Karadžiću najviše znam na planeti. Ne govorim o ovome što je bio u ratu, nego o Karadžiću do rata. Nije kod njega ludilo, nego neuroza. To je psihopata. Ima milion psihopata i to nije neka bolest. Mnogi ljudi pate od nedovoljnosti. Karadžić mi je rekao jednu rečenicu koja je za mene jedna od dvije-tri najstrašnije. Kad je govorio o Drugom svjetskom ratu: «Hitler je učinio manje štete nego saveznici, ali pošto je on bio kriv za taj rat njemu je suđeno.»
To znači, iz njegovog ugla, da on nije kriv za taj rat. Drugo: riječ «šteta»! On ne govori o zlu i dobru, o moralu i nemoralu, što je pobio tolike milione, šteta je što je sve razorio, to je šteta. Shvatio sam da za njega ne postoji dobro i zlo. On je to apstrahovao. On nije imao osnovne pretpostavke da bude pjesnikl. On je završio medicinsku školu. I ono što je znao naučio je družeći se sa nama. Organizovao je sjedeljke. Iz dva razloga. Prvo, da se vidi da se seljak uključio u grad. Dolazili su ljudi svih nacionalnosti. Ja sam bio samo jednom. Nije mi se svidjela ta atmosfera, gdje jedna seljanka organizuje «la suare». Nikako mi to nije išlo u glavu. Tu je mogao pabirčiti svašta. Zašto da čita. On je, inače, lijen. On ništa nije radio. Nijednu istoriju bolesti nije završio. Poslje je počeo da se bavi, kao kapitalista, onom farmom. Zamalo da ode u zatvor.

BB: Da li bi mu se otvorile oči da pročita tvoju knjigu?

MV: Ne! Što kaže Mihailo Lalić: «Pogani se ne poprave time što im kažeš da su pogani». On (Karadžić) ima, izgleda, takav mehanizam. Nije u pitanju rat. On ima, izgleda, mehanizam odbrane od istine, mehanizam da ne shvati istinu o sebi i svome životu. On je kao književnik bio niko i ništa. Ali mu to nije smetalo da se hvali: «Da li ti znaš, Cera, da sam ja treći srpski pjesnik po vrijednosti?» Tako je on govorio. A samo u Sarajevu je bilo barem deset srpskih pjesnika boljih od njega. A da ne govorim o onima u Srbiji ili Hrvatskoj. Sad, kao, piše roman (koji piše trideset godina). Kao, ima mnogo knjiga u toku itd. Kad se to sve stavi na vagu, to je tu negdje. To je Karadžić koji vjeruje kad priča sebi o svojoj veličini. Pričali su mi ljudi da je njegova žena od njega napravila bolesno zavisnog čovjeka, što je uočio jedan italijanski novinar. On je konstatovao da Karadžić prekida sjednicu, izlazi sa sjednice Parlamenta, da bi se posavjetovao sa ženom. Da bi mu ona rekla što da čini. Pedeset posto je ona napravila od njega, a pedeset posto sve ostalo: njegov karakter, megalomanija crnogorska, politika, Milošević, vrijeme itd.

BB: Bila sam jednom svjedok, u Beogradu, kad je Danica Drašković rekla, ne znam je li to bilo na Sajmu knjiga ili u njenoj kancelariji «Srpske reči», obrativši se srpskim pjesnicima: «A gdje je među vama onaj koji će muslimanskim majkama napisati "Majku Knežpoljku"? Ko će od vas biti Skender Kulenović?» Zato sam ti zahvalna što si ti to uradio. Željela bih da ispričaš neki događaj. Da kažeš nešto od onoga što je bilo najteže. Kako ste podnosili rat?

 MV: To je preopširno pitanje. Vidi se da si Crnogorka. Ti hoćeš krupno, ništa sitno, ti hoćeš sve odjednom. Kad su me strani novinari pitali što je bilo najteže, ja sam im odgovarao da je bilo «sve najteže». Samo dobavljanje vode, pogibija oko vode, smrzavanje... Kad se sjetim čekanja vode u redu čini mi se da je to teže od onog ranije. Sve se čini da je jedno od drugog gore. Meni je bila lično najteža stvar, kad sada sa distance razmišljam o tome, to što je u meni bilo ućutalo sve ono od čega se živi. Nema emocija, čovjek je utrnuo, ugasio se. Valjda je sve to predugo trajalo. Ideš i osjećaš se kao drvo među ostalim drvima: ne osjećaš ništa, ne misliš ništa, imaš utisak da je rat u tebi sve uništio. To je bila ona strava kad sam se pitao: a čime ću pisati kad stane rat? To nije samo sa mnom slučaj, nego sa velikim brojem ljudi. Ljudi su, zbog odbrane, počeli da potiskuju i izbacuju sve iz sebe. Imao si, kažu mi, sreću što si napisao ovu knjigu; inače, mi smo sve ovo zaboravili. Sreća što si zapisao ovu knjigu. Sad mi ponovo reagujemo i uzbuđujemo se zbog sitnica i kojekakvih gluposti. Ja uživam u tome da se uzbuđujem zbog sitnih stvari, jer je to dokaz da sam ponovo živ čovjek!

Ja sam mnogo bilježio i ne znam što će iz tih tekstova ispasti. Mnoge stvari sam ostavio za poslije rata. Ali, znam da se nešto može napisati samo u tom trenutku, kad se to dešava, a nešto možemo i kasnije. Materijali koje sam zapisivao mogu se podvesti pod onu rečenicu Dimitrija Karamazova: «Preširok je čovjek, ja bih ga suzio.»

Stotinama puta dolazila mi je ta misao za vrijeme rata. Tu je Bog svašta stavio i zavezao, može čovjeka da ostavi pamet od toga kad pomisli što sve ima u ljudima. I to je osnovno iskustvo. Naime, to sam ja naslućivao, ali sam ga u ratu i neposredno iskusio: čovjek je mnogo gora i mnogo bolja životinja nego što sam mislio. Dakle ti rasponi čovjekovi su stravični. Onaj dvostruki Bodlerov ponor, onaj dolje i onaj ponor u nebesa. Dvostruki ponor je čovjek. E, to je ono što mi je ostavilo najviše traga: da su ljudi sposobni da budu i plemeniti i da budu životinje - u isto vrijeme. Mislim da se to može vidjeti samo kad je život u poremećaju; kad je život normalan - to se ne vidi.

Jednoga dana me je pokupio na ulici zloglasni Caco, zločinac koji je likvidiran, jer je ubio sedamnaest ljudi u trenutku kad je trebalo da bude uhapšen. E, on me je uhvatio u Sarajevu gdje je raskršće Titove i Vase Miskina. On je bio komandant brdske brigade, onaj koji je vodio ljude na kopanje rovova. Sve je, doduše, živo vodio na kopanje. A mladić mu kaže: «Pusti ga, budalo jedna, to je profesor.» On mene ne zna, ali me je sigurno vidio kad sam ono čitao odgovor na televiziji, kad sam bio pozvan da budem član Predsjedništva, jer sam tamo govorio da bi se moji đaci nasmijali, jer znaju da u razredu ne mogu da zavedem red, a ne u državi. On je od svega toga zapamtio da sam profesor. I insistirao sve dok me nijesu pustili. Caco blokira grad i hvata sve živo. To je bilo krajem '93. Nije me bilo strah. Znaš iz kog razloga: hajd', vidjeću kako to izgleda. Jednom sam bio na frontu, sa armijom BiH, da vidim kako to izgleda. Ja ništa o tome nijesam znao i samo sam gledao. To je najljepše što sam vidio u ratu. Puca se na sve strane, a ljudi su mirni, svako radi svoj posao. Njegov je posao da spriječi srpsku vojsku da prođe. Za tih dvadeset dana vodio sam dnevnik koji sam izgubio i htio sam da se bacim kroz prozor. Dvadeset pet dana sam pisao, šezdeset strana dnevnika, sa takvim pričama mozak da ti stane! U jednoj krčmi htio sam da zapišem nečiju adresu i zaboravim ga.

BB: Pored straha za dijete, što je bilo najstrašnije?

MV: Prije svega strah za djetetom. To je nešto neopisivo. Ja bih po cijelu noć sanjao strašne snove. Da je spašavam. Da se njoj nešto dogodilo ja bih se ubio, to znam, ja bih sebe okrivio da sam ja uzrok. A što se tiče ostalog, kad danas mislim, sve je bilo najteže. Kad pomislim na studen ovdje, ja se užasavam ove pariske studeni, jer me podsjeća na tri i po godine rata. Ja mrzim čitav Pariz, jer mi je ostala ta studen u kostima. Onda se sjetim kako smo se mučili za vodu. Pa struja nestaje. Pa pomislim da je mrak bio najgori od svega. Pa onda kažem, nije nego voda, zato što se voda plaćala glavom. Odeš, pa te odstrijele. Ili padne granata. Mogu da izdvojim samo jednu iz svih tih, a to je duvan. Ludilo oko cigareta stalo je, znam tačno, negdje u
februaru 1994, kad su odnekud stigle neke marke u grad i kad smo u markama plaćali duvan. Dobijali smo neke bonove za koje smo mogli dobiti hljeb i novine i ništa drugo. Dakle, čekali smo dvije godine da dođu cigarete. I ja i žena smo pušači, i ništa nijesmo kupili, izuzev litru mlijeka djetetu, nego je sve otišlo za cigarete. To je zaista bilo ludilo. Zatim glad. Sjednem uveče da pišem. Žena mi napravi u lonac riže. Ja pojedem sve radeći i kad bih pojeo samo još jednu kašiku prevršilo bi mi. A stomak je prazan. Jer je posna hrana. Nikakve masti. To ne može da se zaboravi. Za dijete smo sve čuvali. Možda je samo mjesec dana jela što i mi. Uvijek su me prijatelji jurili po gradu sa dvije kockice putera da mi dadnu za Ivanu ili jabuku ili kocku šećera ili keks. Ona, zahvaljujući mom bratu od tetke iz Beograda, nije bila gladna.

Mogao bih da ti govorim i o čekanju. Odeš po vodu i čekaš dva sata, nekad sat, nekad tri. Ali, nije važno ni što čekaš dva sata, niti je važno što je hladno, nego ode ti vrijeme. Kud god odeš ne možeš bez čekanja, kao u redu za hljeb. Desilo se da sam jednom čekao za hljeb od osam do jedanaest i dva hljeba kupio. I sretnem jednu ženu koja mi kaže: «Ti dva hljeba, a ja nemam unučetu.» I ja joj dam jedan hljeb, ali to nijesam oprostio. Čekao sam tri sata, i to bolestan. A morao sam ga dati. Onda čekanja u podrumu. Tri dana bukvalno nijesmo izašli iz podruma. Kad smo izašli, imao sam utisak kao da smo izašli iz drugog svijeta. Prvo, mislim da ništa nije ostalo vani. Neprestano je granatiralo. To osjećanje neću nikad zaboravit. Tri dana nijesam spavao.

Vidio sam na toj velikoj manifestaciji za mir kako kod mosta Bratstvo-jedinstvo poče da puca, vidio sam kako je dvoje djece ustrijeljeno pred mojoj očima, od dvanaest ili trinaest godina. I jednog čovjeka su u nogu ranili. Djecu su odnijeli. Ne znam što je bilo sa njima.

BB: U knjizi kažeš da si izgorio 600 knjiga. Kako si se osjećao kad si to morao da radiš?

MV: Šesto knjiga je prvi podatak koji se 1995. uvećao. Tome treba dodati još dvjesta komada. To je jedna velika tema kojoj ja još nijesam imao hrabrosti da priđem i da je opišem. Novinari su puno pisali i snimali filmove o tome. Ispričaću jedan detalj u vezi sa tim. U jednom trenutku sam imao u rukama dvije knjige i nijesam znao koju da bacim. Nijesam bacio nijednu. Otad nijesam palio knjige do ljeta devedeset pete, kad je odjednom nestalo svega i kad sam morao ponovo da ložim knjige. Ni u tome nije bila najveća nevolja u stan iz kojeg sam pobjegao uselio se jedan izbjeglica koji je takođe ložio moje knjige. Ja sam, naravno, krivio sebe što nijesam najvažnije knjige sklonio, prenio u svoj novi stan, a ono ostavio, alalio. Naravno, nijesam mogao ni riječi reći čovjeku koji je došao iz srpskog logora, ali je spalio sve najbolje knjige: Dostojevski, Tolstoj, Desnica... On je tražio najdeblje, sa najboljim povezom, one najbolje gore. Moj prijatelj se raspametio kad je to saznao, jer on je doveo tog izbjeglicu, književni kritičar. Ja sam mu zabranio da tom čovjeku kaže bilo što u vezi sa tim knjigama. Ali nije izdržao. Taj čovjek razvozi sad «Oslobođenje» kombijem po Sarajevu i skrhao se sa autom. Moj prijatelj ga pita što mu je. On mu je rekao da je imao udes, da se dobro ugruvao. Ovaj mu odgovori: «Hoće to kad spaljuješ tuđe knjige.»

BB: Ti nijesi bio pošteđen od politike sa Pala. Nazivali su te izdajnikom. Da li bi mogao da govoriš o osjećanju koje je ta optužba u tebi izazvala?

MV: Ja zaista nijesam vjerovao da njih to toliko nervira. Znao sam da tu ima neke mutljage, ali ne do te mjere. Jedan prijatelj mi je rekao da je vidio u Beogradu bar pedeset tekstova sa mojim imenom u naslovu. Prvo, nijesam znao da oni imaju potrebu da gase tu neku moju malu vatricu tolikim šmrkovima. Najponosniji sam na jednu rečenicu koju sam napisao u jednom tekstu u vezi sa tom izdajom i izdajnicima. Agencija "Srna" je rekla da su najveći izdajnici srpskog naroda Sekula Drljević, Jevrem Brković i najveći od svih - Marko Vešović. Ja sam rekao: "Vidi molim te, najveći izdajnici srpskog naroda su po nacionalnosti Crnogorci". Posle toga sam teorijski obrazložio da to mora tako biti.

Iz mog ugla u Sarajevu, da bi se izdržalo što se izdržalo, čovjek je morao biti ludak, i to je istina. Ispričaću vam jedan slučaj. Kćer Abdulaha Sidrana, jednog od mojih najboljih prijatelja, dolazi iz Zagreba u Sarajevo devedeset treće godine. Mi idemo u «Holidej In», ne znam što je bilo, neki sastanak književnika ili slično. I ona ide sa nama i mi prođemo kroz Krančevićevu, tu gdje puca snajper. I meci su prošli vrlo nisko i razvalili su neku fasadu sa suprotne strane. Mi smo, naravno, potrčali i kad smo zamakli iza prvog ugla mi smo prestali da mislimo o tome. Za Sidranovu kćerku, to je bilo prvi put da neko na nju puca. Ona je bila potresena, izbezumljena. Ta činjenica je bila neshvatljiva njenom mozgu. I nastavila je o tome da priča i u «Holidej Inu». Ja Sidranu kažem: «Ja i ti smo nenormalni, a ona je normalna. Ovo je normalna ljudska reakcija na smrt i na snajpere, a ovo što mi zaboravimo na snajpere iza prvog ugla - to nije normalno«. Da, u Sarajevu je trebalo biti lud, jer je to bilo izvor naše snage; to je istina, ali, naravno, nije sva istina. Smrt ti postane svakodnevica, siva svakodnevica. Odjedanput svijest postaje izokrenuta, svijest ne može da radi više normalno, da radi kao u miru.

BB: Zašto, Marko, nijesi htio da izađeš iz Sarajeva? Da li si za to imao prilike?

MV: To su me pitali milijardu puta. Vodili su nas u London da nam pokažu da ima pravoslavnih i katolika koji su različiti od onih koje obično viđamo. Kad su čuli da sam ja Crnogorac, pitali su me zašto sam ostao. Ja sam ovako rekao: "Danas sam zaboravio razloge zašto sam ostao. Ali, kad velike ljude pitaju biste li što promijenili u svom životu, oni najčešće kažu da ne bi ništa. Da sam ja veliki čovjek i da mene pitaju što bih promijenio, ja bih odgovorio: sve bih mijenjao: prvo se ne bih rodio; samo bih jednu stvar ponovio. Ponovo bih ostao u Sarajevu. To je odgovor."

Ima ljudi koji nikad nijesu čitali toliko koliko za vrijeme rata. Ja sam im govorio da im zavidim. Što se toga tiče, za mene su te četiri godine potpuno prazne. Čak sam bio i izgubio naviku. Svaka mi je knjiga bila potpuno prazna. Uspio sam samo da iščitam nekoliko knjiga Mihaila Lalića, ratnih knjiga crnogorskog pisca i dvije knjige izabranih priča Ćamila Sijarića. Ne sjećam se više ničega. Vjerovatno sam još nešto čitao, ali se ne sjećam. Mislio sama da će to ostati tako uvijek, da u knjigama nema više onog što sam nalazio prije. Imao sam otpor prema knjigama. Srećom, taj otpor je nestao. Ja sam juče, da vam se pohvalim, imao predavanje na Sorboni. Ne znam koliko su razumjeli i koliko znaju jezik, ali govorio sam o poeziji. Ali, sigurno, jednu stvar neću zaboraviti, ja bukvalno govorim dok im analiziram Kulenovića, Dučića, Krančevića, Šimića... Eto to se vratilo, bio sam neko ko tu gori. Za ove dvije godine smo se vraćali normali. Blizu smo normali, ali još nijesmo sasvim normalni. Psihijatri kažu da nam treba još godina da se vratimo u predratno stanje.

BB: Na večeri koji su ti priredili u knjižari na ostrvu Svetog Luja, Duško Sabo te je molio da prokomentarišeš svoj tekst «Na pravi put sam ti, oče, izašao».

MV: Tekst je napisan maja 1992. i objavljen 26. maja u «Oslobođenju», a potom i pročitan na televiziji kao saopštenje. To je politički tekst, ali vidi se da sam se i u njemu trudio da budem pisac i u ratu. I sve što sam pisao trudio sam se da govorim, prije svega kao pisac. Naslov je neka vrsta citata. Skender Kulenović ima pjesmu koja se zove «Na pravi put sam ti, majko, izašao.» Pošto sam ja Crnogorac, naravno da treba da dođe otac. I, zaista, ovo moram da kažem, može da izgleda neskromno, sve što sam napisao u ratu bilo je, između ostalog, i vraćanje (u moje ime, koliko sam mogao) duga Skenderu Kulenoviću i poemi «Stojanka, majka Knežpoljka», poeme o stradanju pravoslavnog naroda u Bosni. Iako sam ateista, ali pripadnik sam pravoslavne kulture, osjetio sam potrebu da vratim dug kojim nas je Skender zadužio prije 50 godina. I onaj naslov ima taj smisao.

Tokom rata nijesam mogao da pišem pjesme iz najprostijeg razloga - vrijednost pojedinaca, njihova ličnost pala je na nulu. Ja sam jednom prilikom rekao: To je kao da otkineš sa drveta jedan list, a zbog jednog lista drvo nije manje zeleno i ne vidi se da tog lista nema. Tako je i sa poezijom: ona niče iz najličnijih iskustava i osluškivanja onog ličnog što se dešava u tebi, tako da smatraš da je to nešto najvažnije na svijetu i u svemiru, to što se dešava u tebi. E, to je izgubilo svaku vrijednost, jer je na drugoj strani, oko mene, bila ogromna ljudska patnja; drugi su mi postali mnogo zanimljiviji. Zato sam pisao kratke priče, eseje, neku mješavinu između eseja i proze, i sve se svelo na tekstove proze. Ova zadnja zbirka pjesama, "Posljedice rata", nastala je poslije rata. Takve pjesme nikad nijesam pisao niti ću ih više pisati u takvoj formi. Ovo je takozvana prozna poezija. To su pričice od kojih se ne može napraviti proza, nego je treba sažeti da bude jedna narativna pjesma, u kojoj su ti tragični elementi dovedeni do paroksizma. Bilo je grehota ne sažeti na najmanji broj redaka neke najtragičnije teme koje su se pojavile u životu. 150 stranih izvještača u ratu je prošlo kroz moju kuću i svakom sam rekao da se ne bavim politikom i da je ne razumijem, a kako to što ja pišem dobija političko značenje i tumačenje - ja nijesam kriv.

Prije svega - ja sam Crnogorac. A u Crnoj Gori, zaista, nema ništa drugo, bar ja nijesam primijetio, osim morala. Govorim o onoj Crnoj Gori koju sam ja ponio, govorim o Crnoj Gori koju sam ja od svoje majke Darinke primio u sebe, a ne o sadašnjoj. Dakle, ima samo kamenja i morala. I nije mi do ovog rata bilo važno što sam Crnogorac, nije ni sad poslije rata, nijesam zaista srećan što moram biti Crnogorac. A u ratu mi je to bilo jako važno, jer mi je to bio izvor snage. Na to sam se oslanjao, na majčine riječi, na njene priče, na sjećanja i na moral. Dakle, ja sam se bavio isključivo moralom. Koliko sam uspio u tome i jesam li mogao više postići - to ja ne znam. Ja sam zaista radio kao konj, bukvalno radio. Napisao sam u ratu više teksta nego za čitav sarajevski život prije rata. Nijesam siguran da taj tekst ima neki naročiti učinak, ali ja znam zašto sam pisao, to sam napisao u ovoj knjizi; ja sam slijedio ono iz Biblije: «Rekoh i spasih dušu svoju». To je učinak za koji sam siguran da sam ga postigao.

Htio bih da kažem kako sam napisao tu knjigu "Kralj i olupina". Rekao sam, prije, da sam htio da popravim staru knjigu, ali ispala je potpuno nova. Ja sam to radio dvadeset dana i noći. Ja nikad tako ne pišem. Ni pjesme ni prozu. Ja pišem sasvim drugačije. Pišem vrlo aljkavo, sporo. Ovo je bilo nešto što me je zaprepastilo, ja sam pisao pjesme dan-noć, pa sam tek svaku drugu noć spavao. Tako tri nedjelje. Kad se vratila poezija. Ja sam mislio da ako prestane nikad se više neće vratiti, i zato sam se trudio da što više tada iz toga izagnam. To je ispalo nešto ogromno, ima još ovoliko pjesama u ladici, ovo je samo izbor. Ovo sam ispričao da bih objasnio, kad sam napisao tu knjigu, da je rat prestao u meni. Ja sam i dalje nastavio da pišem - prozu,
ali sam shvatio odjedanput da sam postao sebi važan i da mogu da pišem. I, zapravo, sve što sam ja, kad sam čitao sad ponovo prvu knjigu koja ništa ne valja (iako je dobila "Brankovu nagradu"), sve što sam ja i sve što je moj svijet u toj knjizi, to niko ne vidi osim mene - koliko je to važno za mene. Ja uzmem dva stiha iz te knjige i napravim osam odlomaka od sto stihova da objasnim što je bilo sadržano u ta dva stiha. I svaka sljedeća knjiga je bila napisana tako što sam se okretao unazad na onu prvu knjigu.

BB: Bez obzira što si dugo u Sarajevu i što si tu postao građanin, u tvojim pjesmama je uvijek prisutan tvoj zavičaj, tvoja Crna Gora.

MV: Evo dva stiha iz jedne pjesme koji to potvrđuju: «I pamtim niz Bistričku ulicu / ne znam koju / svetiljke krivovrate / visibabe u stroju.» Slike krivih uličnih svetiljki ličile su mi na visibabe. Tom slikom sam pokušao da potpuno nepoznat svijet pripitomim na svijet, preslikam na svijet odakle sam došao, na svijet prirode, sela, zavičaja. Stotinu takvih slika postoji gdje se ukrštaju gradsko i seosko. Ali znam da posjedujem jednu građansku osobinu, a to je senzibilitet, a gnijezdo senzibiliteta je gradska civilizacija. Na selu nema senzibiliteta i nije potreban ljudima, jer su oni u neposrednom dodiru sa svijetom i stvarima. Kad je čovjek dezertirao iz prirode u carstvo novca, nastao je senzibilitet, jer se pojavio razmak između čovjeka i svijeta. Ja sam seljak koji savršeno razumije i na časovima analizira Pola Valerija, «Morsko groblje». Eto, to je taj neki rascjep u mojoj prirodi, ja nijesam ni građanin ni filozof, ali savršeno razumijem Valerija. U mojim stihovima ima šarenila, jer literatura nastaje i iz literature, a ne samo iz života ili prirode.

BB: Rekao si da je rat završen u tebi, ali je ostavio traga u tvojoj poeziji, kao u pjesmi «Panj».

MV: Kad sam prije rekao da su to pjesme kakve neću više pisati, mislio sam da je bilo grehota na najmanjem broju stranica, u najmanjem broju redaka ne sažeti neke najtragičnije teme koje su se pojavljivale u životu.

(Ovdje je Marko pročitao pjesme «Panj» i «Prazne ruke»)

PANJ

Odmah sam ja bogami vidjela da će umrijeti

Iako su me njegovi drugovi uvjeravali u suprotno

Znala sam isti minut da mu nema više lijeka

A bio mi je lijep

Vazda sam bogami zbog toga i zebla pomalo

Prolazim s njime ulicama

A cure mi ga sve ovako zagledaju

Izvolite šta ste htjele pitam ja njih

A one se samo osmjehuju

Pa me tu iz komšiluka zvale na žalost

Tu sa šestoga sprata poginuo jedan stari

Ubila g agranata pred toplanom

A druga neđe u isto vrijeme ulećela mu u stan

Pa veli Aljo z anjega nije bilo nikakve šanse

I zove me ona jedna da idemo na žalost

Ne mogu kažem ja njoj ne mogu se ja trošit na to

Čuvam se ja za svoju žalost

A eto nije ispucao ni metka

Nije stigao nikakva grijeha učiniti

Pogodilo ga odmah u prvoj akciji

Ja sam odmah viđela svoje zlojutro

Ni jauče nit ništa samo te ovako gleda

A to mi poslije onaj ljekar veli

Ti što se deru i jauču ti ostanu živi

A ovi što se ko moj sin živi ne čuju

Samo te gledaju očima ovolikim

Oni su svoju nafaku potrošili

A kad je umro htjela sam vriskat da se čuje do Boga

Ali ko da dobaci dotle

A Bog se sve mi se čini sklonio

Gdje se ne čuje vrsika samohranica

Samo što insan dere grlo

Inače ja sam za održavanje groba

Što da pustim da mu se ne vidi grob iz trave

Ja sam čak i za sliku tu mi leži najdraže

Pa nek priča ko hoće i koliko hoće

Da je to vlaški običaj

Ona jedna bila davno rastavljena sa mužem

A grob mu održava

A onoj drugoj čoek bio dobar kao hljeb

A na grobu mu trava do neba

Biva time hoće da svak vidi kolka je Muslimanka

Eto je tamo a ja znam svoje

Ostala sam bez ikog svoga

I ja ti sad nisam ni Muslimanka

Ni ne muslimanska

Ja sam ti pogledaj onaj panj onamo

Pa ćeš odmah znati ko sam i šta sam

A šta ćeš nijedan rat nikad nije nijednu majku nasmijao

PRAZNE RUKE

Kad je srpski snajperista

ustrijelio mojoj prijateljici dijete u naramku

prestala sam u Boga vjerovati.

Odsad i zauvijek.

Jer Bog što pušta da djeca majkama

u naručju ubijaju se

onako nizbogčega prosto iz zabave

takav Bog meni ne treba

a drugi kakogod hoće.

Inače prije ovoga rata

mislila sam nebesa bi se srušila na mene

ako bih prestala u Boga vjerovati.

A eto nije se desilo ništa.

Čak ni ćeramida nijedna nije napukla

na krovu moje kuće.

Nebesa i dalje stoje gdje su i prije bila

iako Boga više nema.

Mislim za mene nema a drugi kako god hoće.

Sve je ostalo po starome.

Čak mi se čini često da mi je ovako lakše.

Ovako bez Boga.

Ne umijem ti to bojim se objasniti

znaš pješači se lakše bez ičeg u rukama

nego kad vučeš cegere.

Jest dobro sam rekla

bez Boga čini mi se da se

pješači lakše kroz ovaj guravi život

jedino i što svaki čas osjetim

da su mi ruke prazne.