Nasa baka. Prabaka. Ko god se seca svoje bake, ili prabake, ili prabakine bake, posebno one iz stvarnog seoskog zivota... Znate li, te herojske, mitske zene su tokom Prvog svetskog rata bile mucene smrcu muzeva i dece, krile se u obližnjim šumarcima i gledale kako im pale kuće, gladovale sa svojim unučadima, bile su ponižavane i mrcvarene, bile su silovane...
Nakon tog rata, u kome je skoro dve trecine muske populacije izginulo zarad odbrane Srbije, i zarad stvaranja nesretne Jugoslavije, one su same odrzavale domacinstvo, osakacene muzeve i sinove ako su ih docekale zive, i unuke, sirocad, i ratne i poratne zetve, stoku, predje, zimske price uspavanke, pravile savrsen kacamak, lecile bokvicom, blagosiljale osmehom ... Slava im, vecna. A samo dve decenije zatim, nakon Drugog rata, one su odrzale nasu pravoslavnu veru, jer, ako je uprkos maltretiranjima od strane komunista i uhoda neko isao u crkvu, to su najpre bile one. One su palile svece, slavske, za zive i mrtve, za porodicne slave, za narastaje koji ce doci... Nase bake su heroji stoleca. Da, placimo slobodno, nesuzdrzano, jer su оnе makar te nase suze radosnice zasluzile. Taj izliv zahvalnosti je mnogo vise nego sto su ikad trazile, jer za svoje mucenistvo nisu za uzvrat trazile nista. Slava im. Ako kao narod nakon svega uopste opstanemo - to ce biti zahvaljujuci njima. Niko ih ne pominje. Niko ih nije svestan. Ni jedan spomenik im nije podignut na bilo kojem trgu. Ali, spomenik neka im bude u nasem srcu. Slava im.