( uz nešto kontemplacije na sasvim nevažne teme )
Gospodin Nešto je danas ustao na levu nogu. Ako ćemo pošteno, to čini svakoga dana, jer mu je postelja tako postavljena da ne postoji drugi način da se iz nje iskobelja. No, ono što pravi razliku je činjenica da je ovoga puta to učinio ne samo bukvalno, već i u onom prenosnom značenju. Dakle, počeo je dan neraspoložen.
Kad je protrljao oči, na levom kažiprstu ostale su mu prilepljene tri trepavice. Smrknuto ih je pogledao, pomislio na zlatnu ribicu i tri želje, a onda ih rezignirano stresao sa prsta, neprijatno svestan da trenutno nije u stanju da smisli ni najmanju moguću željicu, a kamoli tri i to od onih ispunjivih. O onim neispunjivim naročito nije imao volje da razmišlja.
Stojeći pred ogledalom zapazio je da su mu usne opuštene u neki blago gadljivi položaj, obrve natuštene, a nos u korenu nabran u sitne negodujuće borice. Učinio je svestan i nemali napor da lice dovede u red. Nije bio prezadovoljan rezultatom, ali barem više nije izgledao kao savšena slika namćora. Za početak i to je već bilo nešto nalik uspehu.
Nije bio načisto šta bi sa sobom. Iz pogleda su mu još izvirivali mutni tragovi noćašnje nesanice koje ni žustro umivanje ledenom vodom nije uspelo da spere, a uz to je bilo prisutno i ono prekorno nezadovoljstvo prevodiocem knjige koju je čitao pred spavanje.
- Kako neko tek tako može stričevu ženu da proglasi tetkom? - gunđao je sebi u bradu. - Pisac je jasno naglasio da se radi o ženi brata naratorovog oca, kad ono ‘oćeš, ispade tetka. A i onaj đida što je u po knjige borovnice iz čista mira prebacio u ribizle, iako je nedvosmisleno bilo jasno da se sve vreme radi o istoj voćki... Da i ne pominjem onu blogerku što svoju priču počne u trećem licu, pa je ‘ladno nastavi u prvom. Dobro, ona nije taj kalibar, ali bi mogla malo da pripazi kako piše.
Naravno, ovaj tok razmišljanja nije mu nimalo pomogao da se oseća bolje. Stoga je rešio da prošeta do omiljenog kafea. Dan je bio taman kako treba za jedno opušteno sedenje u bašti uz šoljicu dobre kafe i nije video razlog da to sebi ne priušti i tako pokuša da se iščupa iz negativne spirale u koju je očigledno upao. Osim toga, zaključio je, rutina mu svakako ne može dodatno uticati na (ne)raspoloženje.
Dok se u prepunom autobusu klimao ka odredištu, palo mu je na pamet kako je tužno koliko ljudi često otužno prenebregavaju tugaljive stvari. A onda se začudio otkud mu sad pa to. Izgleda, učinilo mu se, da je i sam počeo olako da donosi zaključke o nečemu što svakako nije lako za raščivijavanje.
- Vidi ti to! - pomislio je - Počeo sam štedro da proizvodim jezičke vratolomije. S tim što štedro svakako nije štedljivo, a baš tako, potpuno pogrešno je ta reč upotrebljena u jednoj priči koja u stvari i nije bila loša. Naprotiv...
No, kakogod...
Kada je stigao do kafea, smestio se za stolom u uglu, sa lepim pogledom na blisku raskrsnicu i okolne bašte. Dok je čekao porudžbinu ( kafa obična, bez šećera i lepo parče čokoladne torte, zarad uživanja kao takvog, a tek uzgred kao pripomoć u podizanju raspoloženja pomoću hemije kojom aktivira hormon sreće ) diskretno je posmatrao okolinu. Za susednim stolom sedelo je raspričano žensko društvo. U jednom trenutku jedna od devojaka je ustala i krenula ka ulazu u kafe. Primetio je da joj je suknja preuska, a potpetice previsoke. Hodala je u njima trapavo i nesigurno, saplićući se i s naporom održavajući ravnotežu.
-Hm... - pomislio je - Da li ja to postajem matoro zanovetalo ili bi stvarno bolje izgledala da je suknja broj veća, a štikle par centimetara kraće?
Nije uspeo da izvede nikakav zaključak, jer mu je pažnju privukao glas iza leđa. Okrenuo se i ugledao visokog, mršavog, pristojno odevenog starijeg čoveka koji je mahao oko sebe rukama kao da tera neke nevidljive mušice i glasno negodovao zbog prisustva vanzemaljaca svuda po gradu. Nikoga nije uznemiravao, nije pokušavao nikoga da uvuče u razgovor - jednostavno je koračao izgovarajući taj čudni monolog teran nekom neobjašnjivom unutrašnjom silom.
U to iz suprotnog smera naiđe nizak dežmekast čovek okrugle glave, sa tek oreolom kratke kose oko velike ćele na temenu. Preko ramena je prebacio kaiševe harmonike koja je delovala preglomazno i preteško za njegov stas. Pažnja gospodina Neštoa u tili čas se prebaci na njega. Delovao je umorno. Koračao je s naporom, povijen pod teretom koji je, učinilo mu se, daleko teži od samog instrumenta.
- Da li ide na neku svirku ili se pak vraća sa nje? - zapitao se. - Svakako ne deluje zadovoljno.
Nije uspeo da dovrši svoju analizu, jer ga je pomeo novo glas koji se začuo u vrevi prolaznika. Poticao je od mladića sa rancem na leđima i nekom mapom u ruci.
- Da. Na pravom sam putu. Rekli su mi da ovde skrenem, i eto, skrenuo sam i to je dobro. Ako nastavim dalje, stići ću tamo gde treba. Znači, sve je u redu.
Mladić je bio sam i očigledno, ali samo po ponašanju, jer ga izgled ničim nije odavao, osoba sa posebnim potrebama rešena da se samostalno probija kroz izazove svakodnevice.
- Svaka čast mladiću. - pomislio je gospodin Nešto i nasmešio se. Ovog puta, primetio je, nije mu bio potreban nikakav napor da izmeni izraz lica i to ga je dodatno oraspoložilo.
A onda je poskočio kao oparen, spreman da potrči za klincem koji se ganjajući trotinet prebrzo približavao raskrsnici i ulici na kojoj se odvijao žustar saobraćaj. Već ga je video pod točkovima nekog automobila kada je malac usporio i vozeći trotoarom zamakao za ćošak da bi se za koji tren ponovo pojavio u njegovom vidokrugu, tako da je odahnuo i ponovo zavalio u svoju stolicu, ipak i dalje na oprezu.
- Nije moguće da je sam. A ne, nije. Eno mu roditelja. Zar mogu da šetaju tako opušteno ne obraćajući pažnju na dete? Uh, kako bih im ja očitao koju! Ali, čemu?
U međuvremenu mu je ljubazna konobarica donela porudžbinu. Sa uživanjem je srknuo par gutljaja kafe osećajući kako ga to prijatno opušta.
- Da li to što sedim ovde sam ljudi koji me vide pripisuju mojoj usamljenosti? - zapitao se. - Baš bih voleo da znam. A nisam usamljen. Ne, nikako. Samo uživam u samoći.
Pa se, pošto je to izveo na čistac, zadovoljno posvetio torti. Nije ni primetio da je parče pažljivo dekorisano borovnicama i ribizlama.
Na pragu kafea je stajala konobarica i gledala ga sa tajanstvenim osmehom na licu.