gost autor: gavros
S jeseni i moje dvorište požuti a zemlja je majka koja nikada ne umire. “Žičane grablje, vrbove metle, motorna skupljačica lišća…” – nežno pevušim dok parkiram džip nad humkom pored garaže. Obično, tu, na tom mestu setim se Lepog; prosto, preplavi me neka topla, dirljiva seta; majke mi, dođe mi da zaplačem.
- “Đavo te odneo!“ – procedim kroz zube i sa zadnjeg sedišta dograbim kesurine sa dinstanim pečurkama, salatom i pečenim pastrkama kupljenim u obližnjem hipermarketu.
A u retrovizoru, već danima, gotovo uvek ista slika: s druge strane ulice, pokraj borova ispred kapije komšije Jovanovića, tri moja suseda razgovaraju zabrinutih prebledelih lica, neke su vrlo ozbiljne stvari u pitanju. Jovanović radi u banci, Timer je suvlasnik kladionice, a Daniti popravlja kućanske aparate - odrasli smo zajedno.
Kao i uvek, poželim da skinem naočari za sunce ili bar klimnem glavom i pozdravim to neveselo društvo ali umorna od napornog radnog dana polagano se penjem s kesama na trem i otključavam ulazna vrata roditeljske kuće.
U poštanskom sandučetu, opet predizborne poruke, reklamni materijal za Nutribulet, račun za telefon, i, naravno, ponovo potpuno pogrešno adresirana poruka štampana na hartiji:
„Znam za ono. Prijaviću te policiji ukoliko ne platiš!“
Ovih dana svi nekome nešto prete, sva sreća da nemam razloga da se nekog bojim a ponajmanje imam razloga da se plašim policije, dugovanja nemam, nisam u životu mrava zgazila, ne postoji niti jedan razlog zašto bih strepela od policije.
Pošto u kuhinji u sudoperi odvrnem slavinu i pustim mlaz da slobodno teče, u mojoj spavaćoj sobi začuje se tiha klavirska muzika koja preti da preraste u buku. Polagano, dok još kreću uvodni taktovi, na prstima priđem poluotvorenim vratima i čekam da ugledam dobro poznati prizor: pored prozora, u uglu, između garderobnog ormara sa posterom sestri Vakovski i nenameštenog kreveta, pojavi se brkat čovek u zelenom mantilu od nekih četrdeset, ali razrok i glave zamotane u zelenu maramu kao kakva baba, sedi na tronošcu pored kreveta, sa srebrnim skalpelom u rukama i olovnom činijom u krilu i promuklim glasom kazuje uvek iste reči:
„Sve se znade šta je i kako je:
svako delo dođe na videlo.
Braća da poseku,
sestre da pometu,
kako se drva skidala s kola,
kako voda odlazi,
kako se kokoške sletale –
tako i amnezija da se skine.“
zatim pljune preko levog ramena i mumla neodređeno sve dok u činiju ne stavim sto dinara za ovaj dan i tiho, na prstima, da ga ne ometem, ne izađem iz sobe, jer ako se prene – tako se uzbudi da počne da kune, psuje, proklinje i da maše onim skalpelom od srebra po sobi sve dok ga mnogo većim iznosom ne umirim. E, tek kada tiho zatvorim vrata i zavrnem slavinu – ja jedva čekam da se istuširam i odmorim dušu na Tviteru:
- „Đubre debelo! Šupičku materinu!“
- "A ova bagra će učiniti sve da dobije izbore. Sve. Uključujući krađu, mrtve duše, pretnje i prebijanja. I kad ipak izgubi, učiniće kao i Milošević, sve da ne prizna. Ne prdi Azdejkoviću, pogodićeš kurtonom nekog iza sebe."
- „To je klasična zamena teza, zapravo postoji i tumačenje izbijanja rata po scenariju zavere katoličko-protestantskih globalnih centara svetske ekonomske, političke i vojne moći koji su izrežirali sukob između muslimana i pravoslavaca pri čemu je svima zajedno namenjeno enormno ljudsko stradanje i materijalno razaranje, nakon koga bi civilizacijski degradirani postali lak plen spoljne manipulacije.“
Pošto par sati izgustiram tviter, slobodna sam da na brzaka odradim par serija zgibova na šipki postavljenoj u hodniku...
- ...98, 99, 100!
prilegnem na kauč i uz TV Slagalicu i limenku piva sačekam podgrejanu večeru.
Od hodanja nešto od sedenja ništa Zadrugari, kažem i iznesem prethodno pripremljenu crnu kesu sa smećem u metalno bure ispred kuće. Ona trojica, Jovanović, Timer i Daniti, još zasedaju. Za nešto manje od 20 minuta treba da pokupim Angelinu u centru i da jurimo na reprizu baleta na drugi kraj grada...
Večera je bila potaman ali moram da hitam.
Devet do osam, sedam u džip a naravno, one tri vodenice još uvek su tu i melju li melju. „Adios amigos!“ – drugarski pozdravim, u sebi, kroz zatamnjena stakla svog crnog Grand Čirokija i lagano opucam po gasu:
„ I live. I ride. I am. Yeah! “
Angelina K. je doktor nauka, čestita žena, nosi devet čarapa na obrazu, otmena dama, živi u krugu dvojke, sama, piše recenzije za stručnu literaturu i predaje „Filozofiju oblika“ i „Uvod u psihologiju tajkuna“ na poslediplomskim studijama na Arhitektonskom fakultetu. Ponekad, kada se opijemo, strasno vodimo ljubav stenjući beee i muuuu ispod velike reprodukcije Dalijevog ulja na platnu iz 1934. godine „Atmosferska lobanja sodomiše koncertni klavir“. U trenutku kada zagnjurim lice među njene meke beličaste butine a ona me u žaru ljubavi nekontrolisano oplete grimiznim gumenim bičem po znojnim leđima, na momenat, u tom slanom, kiselkastom bolu, koji više prija nego li boli, ja kao da stičem pravi dojam o čemu ta sumorna Dalijeva kopija govori i nestaje konstantno prisutna bojazan da će nam tako velika i teška, sa staklom i masivnim drvenim okvirom, pasti na glavu. A posle ljubavi, zadovoljne, znojne i iscrpljene, nežno drombuljamo jedna drugoj pupak, kikoćemo se kao šiparice što njena miriše na torteline u supi od petla a moja na jaretinu s krompirom, ponavljajući, po ko zna koji put, anegdote sa Tvitera, preko koga smo se upoznale i prisećamo se legendarnih tvitova Bore Drljače i tviteraške ekipe.
Retko, tek, spomene mi da je podsećam na pokojnog supruga. „Ima nešto u tvojim očima...“ – šapuće mi dok briše suze. Bio je silovit, veli, maskulinum - pravi muškarac; prodoran, ekstrovertan, principijelan, nepotkupljiv političar. A onda se nešto dogodilo. O tome ne želi, suviše boli. Mada, saznala sam da je pre par godina, jedne jesenje večeri, izašao iza ćoška po novine i nije se više vratio. Među kolegama u Skupštini grada se naklapalo da ga je „pojeo mrak“ jer je imao ljubavu aferu sa suprugom jednog, doduše, manje poznatog, stranačkog protivnika, nekog hirurga, koji je i sam kasnije netragom nestao. Pisalo se po novinama da su zbog zloupotrebe položaja zajedno otišli u egzil i da je s njim odlepršala i zajednička ušteđevina za crne dane, nekih 300.000 evra. Svašta se i pričalo i pisalo ali do dana današnjeg nije pronađen. Ima već godina, na novom groblju u zemlju su spustili sanduk od jelovine a u njemu porodičnu ikonu, kravatu, rolex i mobilni telefon. A bio je strašan laf, kažu, lep, pametan i snalažljiv - mogao je dabru zube ukrasti.
Upravo sada dok prelazimo reku i jurimo na reprizu „Krcka Oraščića“, ona sređuje šminku i ponovo zanosno trucka o dojmljivim intervjuima Džona Tuša sa Gerijem, Grimšoom i Rencom Pijanom, pita me za neki tekst [A Globalized God?] u novom Foreign Affairs-u ali ja nju gotovo da i ne slušam. Ćutim, vozim i razmišljam o čemu to, do đavola, ona tri nesrećna čoveka svakodnevno satima pričaju?! Evo, ja s Angelinom, svetskom ženom par exelance, sve teme pročešljam u ciglo sat vremena i redovno, gotovo uvek, obe imamo utisak kao da stalno ponavljamo iste priče, nešto ranije detaljno prodiskutovano ili barem okvirno spomenuto. Stvarno, zanima me o čemu to oni imaju toliko danima da pričaju?! Zaista, o čemu pričaju?
Crveno je; kočim.
Ponekad, to je za mene prava misterija.