Dosadna noćna smena bila je tačno na svojoj polovini - sat je pokazivao 2 - kad je mašinovođa instinktivno pogledao na sat istovremeno kočeći da bi ztaustavio kompoziciju na samo nekoliko kilometara pred svojim krajnjim odredištem: kasarnom „Stevica Jovanović" u Pančevu. U pitanju je bila poslednja etapa od železničke stanice „Topčider", na inače redovnim periodičnim turama kad jedinice idu i vraćaju se sa gađanja na Pasunljansim livadama.
Uz škripu točkova po šinama voz se zaustavio. I onda je mašinovođa čuo još jedan neobičan zvuk: posle treska od doskoka na kamenje kraj koloseka kad je poručnik koji je pratio vozila natovarena na teretne vagone iskočio, čuo se još jedan, tup udarac. Mašinovođa izađe iz lokomotive a pred njim mladi oficir nauznak leži kao proštac. U nesvesti.
A na vagonima koji se pružaju nazad u mrak - nema ničega.
Ni kučeta, ni mačeta, ni tenka, ni topa. Ničega.
Međutim, to veliko ništa koje je zjapilo umesto oklopne čete tek je bilo ništa u odnosu na prizor koji se pred njim i probuđenim poručnikom ukazao kad su posle nekoliko stotina metara trčanja, spoticanja i bauljanja niz prugu preneraženi stali na polovini starog železničkog mosta preko Tamiša: uz most se sa one druge,strane penjalo čudovište.
Jedan na drugi uz most su uspuzali tenkovi, na njih samohotke, negde između kamioni a sasvim na dnu, smlavljena, bila je jedna nesrećna kampanjola. Ukupno šest tenkova T 55, dva samohodna artiljerijska oruđa, dva kamiona T 110. I rečeno terensko vozilo. Sva ta silesija gvožđurije stajala je tako u tom grotesknom prizoru pred zoru tople junske noći '88.
Ne znamo kojim je rečima poručnik dežurnima u komandi ni kojim su rečima oni svojim nadređenim opisali događaj, ali prizor nije bio manje čudnovat i fantastičan ni kad je posle samo nekoliko desetina minuta u zoru oko mosta i mesta događaja počelo da se roji: od neposrednih nadređenih, vojne i civilne policije, bezbednjaka svih fela i nivoa do generalskih činova. Uz treći dodat je i četvrti presten obezbeđenja da ni muva ne proleti do mesta događaja i da ni povetarac ništa od dešavanja ne iznese sa ovog mesta.
Relativno brzo utvrđeno je i šta se dogodilo: i na stanici u Topčideru neki od železničara primetio je da cev jedne od samohotki nije bila obezbeđena; iz lenjosti ili nehaja to nije preneo šefu pa tako ni ovaj nije zvao mašinovođu koji se kretao ka Pančevu da kompoziciju zaustavi. U momentu kad je voz ulazio na most ta se cev okrenula, preprečila i udenula između vertikalnih i kosih stubova mosta, a onda je sila zahuktalog voza samo svlačila čelične grdosije jednu po jednu, koje su se na taj način preko prve, zaglavljene samohotke penjale uz most.
I dok je opšti krkljanac tog jutra kad je mnoga glava u JNA naprasno osedela još uveliko trajao ne zna se ni kako ni odakle mđeu usplahirenim ljudima pojavio se starac od svojih osamdesetak godina u kišnom mantilu. Glasno se smejao i kao dete pljeskao rukama. Kažu da je to bio penzionisani profesor građevinskog fakulteta koji je konačno imao dokaz za svoje višedecenijske tvrdnje koje su mu kolege mahom osporavale, o prednosti te vrste čeličnih mostova nad novijim i modernijim rešenjima. Ne zna se da li je, obzirom na stepen tajnosti, svoj dokaz ikad imao prilike da iznese.
Epilog: za udes su kažnjeni svi po hijerarhiji do komandanta diviziona, trojica u nizu. Komandant brigade, Ludvig Kranjc, zaboravio je na unapređenje.
Konzilijum eksperata, civilnih i vojnih složio se da je jedini te zato i najbolji način da se te stotinetona čelika sa mosta bezbedno spuste kombinacija brodskog krana iz Novog Sada i kranova na točkovima dovučenih sa drugih mesta.
Zvanično - opisani se događaj, prema dosuptnim i objavljenim podacima, nikada nije zbio. Tako da ni velik komad čelika koji je do gašenja brigade krasio kancelariju njenog komandanta nije bio parče te noći otkinuto sa jednog od stubova starog železničkog mosta preko Tamiša.