Inicijativa mandatara nove Vlade za podizanje spomenika Zoranu Đinđiću 2018, na petnaestu godišnjicu atentata, izazvala je, sasvim očekivano, salvu reakcija i oprećnih mišljenja. Samo nekoliko sati pošto je Vučić lansirao svoju ideju, videlo se da će reakcije biti slične onima u slučaju Pekićevog spomenika, samo još burnije.
Predsednik DS, Bojan Pajtić rekao je da su"oni koji sada dižu spomenik Đinđića prezirali i proganjali dok je bio živ". Dodao je i da Vučić i njegovi saradnici ovim činom sebi dižu popularnost (?) i da su oni, Vučić i njegovi, predstavljali "sve suprotno, drugačije i lošije od njega", Đinđića.
Bivši počasni predsednik DS-a, Boris Tadić, izjavio je da je podizanje spomenika "licemerno", jer je Vučić prelepljivao tablu "Bulevar Zorana Đinđića" natpisom "Bulevar Ratka Mladića".
Javile su se i neke viđenije demokrate tvrdeći da su se oni u svoje vreme zalagali za spomenik, za imenovanje aerodroma po Đinđiću i sl, ali da ih "niko nije slušao".
Nataša Vučković, potpredsednica DS, kazala je da će demokrate podržati inicijativu za spomenik Zoranu Đinđiću, ali, dodala je, ako neko želi da bude Evropljanin, nije dovoljno da diže spomenike. Potom je nabrojala šta sve Vučić treba da uradi da bi dokazao da je Evropljanin.
Slušajući ovo pitao sam se, ako Vučić uradi sve što mu je Nataša zadala, šta će da radi Nataša, odnosno DS? Bojim se da je postoji konfuzija u shvatanju uloge stranaka u okviru čitave opozicije i naravno u okviru DS-a. Da li Demokratska stranka treba Vučiću da zadaje zadatke ili sebi? Da li Vučić treba da se dokazuje Pajtiću i Tadiću ili i Vučić i svi akteri srpske politike treba da se dokazuje građanima? Pitanje glasi, dok Vučić sprovodi refome, dok otvara poglavlja i uspešno prolazi kroz ciljeve MMF-a, šta za to vreme radi opozicija? Da li glumi dvojicu Mapetovaca koji sa balkona gledaju, zakeraju i podsmevaju se? Da li će Vučić uzbrdo gurati kamen dok DS navija za kamen, isti onaj kamen o kome govorio Đinđić opisujući destruktivnost naše naravi? Da li će, dakle, Vučić raditi posao koji je činio smisao postojanja DS-a, dok će se DS tome oštro protiviti?
Situacija u koju je opozicija sebe dovela, prepuna je paradoksa. Ili će se protiviti politici na kojoj je nastala ili će "izdati" ono što joj kao domaći zadatak neprestano zadaje talibanizovana pseudointelektualna elita Srbije.
Novinari su, naravno, odmah pokrenulii temu - imaju li neke stranke tapiju na Đinđića? Ima tu još zanimljivih. Da li ljudi koji su bili politički protivnici Đinđićevi imaju pravo da mu dižu spomenik? Da li su ti što nameravaju da mu podignu spomenik i danas "sve suprotno, drugačije i lošije od njega". Pa onda: "Koliko su današnji rukovodioci DS identični, istovetni ili bar slični Đinđiću, ili da li su oni nastavljači njegovog političkog pregnuća?".
To nas dovodi do najvažnijeg, karverovskog, pitanja: "O čemu govorimo kada govorimo o spomeniku Đinđiću?" O komadu kamena ili gvožđa, koje će biti oblikovano prema umetničkoj zamisli nekog vajara i za koje će novac izdvojiti aktuelna vlast, ili o nečemu možda, sasvim drugom?
Vučićeva ideja o spomeniku Đinđiću u simboličkom značenju jeste ponuda na saradnju dve, tradicionalno nepomirljive i sukobljene strane srpskog društva. To je ponuda za saradnju na ciljevima za koje nismo verovali da je moguće postići konsenzus među, do usijanja antagonizovanim, strankama. Situacija se očigledno menja u poslednje četiri godine dramatično - do mere da je ovaj nezamislivi konsenzus o strateškom putu Srbije moguć. Dokaz da je inicijativa o spomeniku upravo to što tvrdim, pokazujem i činjenicom da mandatar ovih dana razgovara o sastavu Vlade sa strankama koje mu matematički za njeno formiranje uopšte nisu potrebne.
Premijer Vučić ima svoju prošlost, u njoj je grešio i to ozbiljno, ali sada, kao premijer, uviđa da je neke stvari kojima se protivio i koje je napadao kao opozicionar nije video u pravom svetlu. Sam kaže da sada mnogo bolje razume Đinđića i da, ako ne u svim, ono u mnogim se stvarima danas slaže sa njim. Đinđić, po svom formatu, ne moće biti vlasništvo jedne stranke. Njegovo delo, vizija, politička folozofija i ideje o praktičnim stvarima ne mogu biti svojina bilo koje organizacije, već svih građana Srbije. Ukoliko uspemo da shvatimo važnost mogućeg konsenzusa koji dovodi do toga da, Đinđićevi ciljevi, reformisanje zemlje i ulazak u EU neće značiti građanski rat, a tako je izgledalo do pre samo 4-5 godina, sme li ijedan demokrata i đinđićevac da odbaci mogućnost ovog istorijskog društvenog dogovora uz parolu "Nikad s Vučićem"?
Da, Vučić se celoga života razlikovao od Đinđića. Međutim, ako se ne lažemo, videćemo da se danas razlikuje daleko manje nego mnogi Đinđićevi nekadašnji partijski drugovi.
Zoran je bio pragmatičan, imao je cilj i ka njemu je igrabio stvarajući mogućnosti u uslovima male političke podrške. Tadić svoju veliku politički podršku nije iskoristio. Tačnije, nije je iskoristio do kraja. Poslednje četiri godine DS ima čelnike koji se ponašaju kao da im je stranka teret s kojim ne znaju šta će. Postoji li iko kome njihova bezidejnost, nekompetentnost, odsustvo politike i energije liči na Đinđića?
Zbog toga je sada, pred stranačke izbore najvažnija stvar je šta će biti politika DS-a. U čemu će se neki novi predsednik stranke razlikovati od Pajtića? Šta će uraditi što ovaj nije i šta će raditi što on jeste ali drugačije? Da li će DS u sledeće četiri godine biti posmatrač uvođenja Srbije u EU od strane Vučića? I čemu onda uopšte služi takav DS? Do sad nijedan od kandidata za čelnika DS ova važna pitanja nije ni postavio, a kamoli da je ponudio odgovore.
Bez adekvatnog odgovora DS nema načina da preživi. Međutim, nestanak DS-a nije najgora stvar po DS. Najgore je to što nestanak ovakve Demokratske stranke kakva je danas i nije neka šteta.
Objavljeno u "Politici" 10. juna 2016. Naslov teksta Politikin.