I tako prolaze godine, al’ njega ne popušta, samo mu se ona tuga preobratila u neki baksuzluk. Iznervira se za svaku glupost, treska se po kući, psuje, ništa mu ne valja - ni ja, ni deca, ni varoš. Ne znam šta nisam probala da ga nekako vratim u ono stanje od pre, ništa nije pomoglo. Moli, kumi, preklinji, plači, svađaj se – ništa. Kaže, kome se ne sviđam ovakav, može da ide. Gde, bre, da idem? Nisam otišla kad si me prevario, kako sad da odem? I gde? I gde deca da odu?
A što mi je njih dvojicu bilo žao, i sad me duša boli kad se setim kako su ga se plašili! Ako nešto zgreše, mole me da mu ne kažem. I ja šta ću, krijem i lažem i muka mi što to radim, al’ ne mogu da gledam kako ih bije. Kad je Bole pao na popravni, ošišao ga do glave i zabranio mu da izlazi iz kuće, a meni žao, pa ga krišom pustim. I stalno sam nešto krila, i kad se pobiju, i kad dobiju keca, i kad su počeli da puše. I kad se Bole uhvatio s lošim društvom, šta sam suza isplakala da ga odvratim, ali Mići nisam reč rekla. Pa ubio bi i njega i mene da je znao što ja znam! Al’ ni ja nisam znala šta on planira.
Jedno veče ova dvojica se taman spremali da pođu u bioskop, kad nas Mića sve pozva da sednemo za sto, ima nešto da nam kaže. Mi se zgledamo, meni baš nije bilo svejedno, šta li se sad desilo? Posedali mi, čekamo, a on ćuti, ćuti, pa će: „Ja sam rešio da pravim kuću u selu.“ E kad se nisam srušila. Šta, kako, zašto? Pa taman smo izašli iz kredita za ovu, nadala sam se da ćemo malo proživeti. Da odemo na more, da vidimo malo sveta, da se ne stiskamo od prvog do prvog. Deca ga gledaju bledo, njih baš briga, samo da ih pusti u grad, a ja poludela načisto. Ma nije meni ni do mora, ni do para, nego me strah da nas ne odvuče u onu selendru. On se kune da neće, kaže to je dužan uspomeni na majku, kaže dugo ga je tištalo što je umrla zbog te kuće, pa misli da će mu biti lakše ako je ponovo sagradi. Aaaaaaaaaaj bože, šta me snađe! Posvađasmo se baš ljudski. On uvređen što mu ne pružam podršku u onome što mu je najvažnije, a ja celim telom osećam da će nas ta kuća odvesti u propast. On me ubeđuje da će istu onakvu da napravi k’o što je bila, ni manje ni više, da nam bude kao vikendica, ali znam ga, bre! Znam da ne ume ništa na malo, strepim da će i s tom vikendicom tako da uradi.
I sve sam bila u pravu. Kakva crna vikendica, kad sam videla plan, sve se u meni slomilo. To, bre, kućerina na dva sprata, sa radionicom, sa lokalom, sa čudima božjim! Baš sam se naljutila, a on kaže: „Ti znaš da Boletu škola ne ide, a uhvatio se s lošim društvom. Ovo mesto se ubilo da mu napravimo radionicu i odvojimo ga od onih bitangi. Ima para da se namlati samo od popravki traktora seljacima, a ako bude pametan, ima čudo da napravi. Ja, bre, hoću da mu obezbedim budućnost, da nas glava nikad više ne zaboli zbog njega. Mirko nek ostane ovde, nek završi školu, pa da ga zaposlimo u fabrici. A nas dvoje do penzije ovde, a posle kod Boleta u selo.“ I tako on mene ubedi da to radi zbog dece, za njihovo dobro.
Eh, zbog dece? K’o da to tako može – da im ti isplaniraš život i misliš da će to da ispadne dobro. Kakvo dobro može da ispadne kad ga nisi ni pitao da li to hoće, a kamoli da si ga saslušao šta stvarno želi? Pa seti se samo koliko smo mi muke imali sa tvojom majkom što ti je isplanirala jedno, a ti hteo nešto drugo! Ma ne vredi što mu ja sve to pričam, moj Mića kad nešto uvrti u glavu, ne odstupa ni za jotu. Kaže – drugo je to bilo, ja znam da radim pravu stvar! I nema više diskusije.
(nastaviće se)