Slažem se s Koštunicom, a tek sa Tadićem, da je srpski plivač američkog državljanstva izložen nepravednim i ničim zasluženim sankcijama u Holandiji. Ne čudi od zemlje „lala“ kada zarad njenih takodje nepravednih sankcija Srbija nije u januaru mogla da potpiše Sporazum o stabilizaciji i predruživanju sa EU. Tada nijesu imali razumijevanja za neisporučene ratne heroje koje oni, potpuno nepravedno i ničim zasluženo, zovu zločincima. Sada kažnjavaju Čavića jer im je krivo što je Kosovo Srbija a oni ga, ne hajući za naš stav, već priznali.. Kako svi Srbi, a posebno premijer Koštunica i predsjednik Tadić, znaju da je Kosovo Srbija, svi oni osjećaju nepravdu zbog ničim zasluženih sankcija Evropske plivačke federacije. Ali, ne mare za njih. Sam plivač kaže da mu nije žao što je kažnjen jer mu je patriotizam važniji od medalja. Pripremao se godinu dana za ovo takmičenje, svakog dana 10 sati bazena, sam protiv štoperice, milioni atoma snage, koliko prolivenog znoja, i na kraju sve to žrtvujete zbog poruke svojom narodu. Što je patriotizam. Ipak, mislim da je Čavić, i sebi, i svojima, bolje učinio da je ispisao sličnu, malo dopunjenu, poruku. „Kosovo je Srbija – MALO MORGEN“. Time bi zaista učinio viteški i patriotski čin, prevashodno prema svom narodu. Naime, poslao bi mu poruku da zaboravi na Kosovo, da je politika „malo morgen“ najviše doprinijela da i Kosovo pobjegne od Srbije a time možda i ne bi toliko isporvocirao rukovodstvo LEN-a, pa bi nastavio takmičenje i osvoji još koju medalju. Zbog čege je valjda i otišao u Holandiju.
Porukom Kosovo je Srbija – MALO MORGEN, Čavić bi na jedan sjajan način ismijao vodeće srpske političare, tipa Koštunice i Tadića, koji iz uskostranačkih, dakle politikanstskih, to jest niskih pobuda, obmanjuju narod i tvrde kako je Kosovo Srbija. Time bi takodje uputio jasan signal da je bilo dosta obmana i laži i da porazi nijesu pobjede, zločini viteštvo, a gluposti vrhunske misli. Čavić bi porukom Kosovo je Srbija – MALO MORGEN, Koštunici i Tadiću skrenuo pažnju da prekinu kontinuitet Miloše vićeve politike koja je za deceniju i po više unazadila Srbiju nego Otoamska imeprija za pola milenijuma. Čavić bi im takvom porukom, naime rekao, dajte ljudi, pa dosta je bilo laži. Kao što danas Kosovo zovemo Srbija, nekada smo Hrvatsku zvali takozvana Hrvatska, a takozvanu Jugoslaviju sa Srbijom i Crnom Gorom – Jugoslavija. Bosna nam je takdoje bila takozvana, a himna Hej Sloveni naša nacionalna himna, iako je pola tih Slovena već odavno bilo izbačeno iz zemlje, dobar dio njih i pobijen. Čavić bi porukom Kosovo je Srbija – MALO MORGEN, najviše učinio za sam napaćeni i unesrećeni srpski narod. Natjerao bi ga na jednu disciplinu koju on ne upražnjava tako često ali bi ovog puta morao. Poslije Čavićevog rekorda i zlata. Narod bi se zapitao nad tom porukom i možda zaključio – stvarno, što nas ovi političari stalno vuku za uči. Prave od nas magarce. Govore nam ono što želimo da čujemo a ne ono što jeste. Pitao bi se Čavićev narod, kako to da nas ovaj svijet ne razumije skoro dvije decenije. I nikako da se promijeni. Da li je možda problem u nama a ne u svijetu. Da li smo se mi promijenili a ne svijet. Da li smo mi od normalnog i evropskog naroda postali svjestka parija i crna ovca. I ko je tome više doprinio, svijet ili mi sami.
Porukom Kosovo je Srbija – MALO MORGEN, i to sve na onoj kukastoj ćirilici, Čavić bi na najbolji način demaskirao glavne pokrovitelje čitave ove tragikomične parade – čelnike srpskog Plivačkog saveza i Ministarstva sporta. Oni su mu, valjda je to svima jasno, ponudili ovu genijalnu ideju, da "lalama", koji su toliko opterećeni Kosovom, na čistoj čirilici, pošalju poruku o njihovom nepravednom priznaju ove lažne države i kršenju Rezolucije 1244. Siguran sam da su mu oni i majicu odštampali, kao što sam siguran da je lično premijer birao slova. Da svet što bolje razume. Piši srpski da te ceo svet čita. Milo mi je što se s mojom tezom da majica sa porukom Kosovo je Srbija bila promašaj, saglasan i neko od tih vođa Čavićeve ekspedicije. Naime, jedan od njih je rekao da je siguran da Čavić ne bi imao nikakvih problema da je nosio majicu s natpisom „Sloboda za Tajvan“. Pa zašto onda tako Čavića nijesu obukli. Em bi popravili odnose Srbije i Amerike koji odavno nijesu bili gori, em bi čovjek Srbiji i samom sebi donio još neku medalju. Možda i rekord.
A šta bi se tek desilo da je Čavić nosio majicu sa natpisom „Srbija je svet“. Ne dakle Kosovo je Srbija, već Srbija je svet. Ili Srbija je Evropa. Kako bi takvom porukom obodrio svoj narod. I kako bi time postidio svjetske moćnike koji na Srbiju sve više gledaju kao na azijsku a ne evropsku zemlju. I možda zbog takve poruke i ne bi bio diskvalifikovan. Učinio bi time i sebi, i svom narodu, i tom nepravednom svijetu. Jedino bi izgubili Koštunica i Tadić. Ne bi imali povoda za svoja saopštenja u kojima prkose svijetu i goloruki plaču nad nepravednim i ničim zasluženim sankcijama.
Sve u svemu ima nečeg dobrog u ovoj suspenziji Čavića. Prvo, njemu više nikad neće pasti na pamet da se bavi politikom na ovaj način. Drugo, ovo je nauk drugim velikim srpskim sportisitima da ne učine sličnu glupost. Možete zamisliti šta bi se desilo kada bi familija Novaka Đokovića, umjesto natpisa NOLE, nosila majice s natpisom Kosovo je Srbija. Tata nosi majicu sa natpisom KOSOVO, mali brat JE, majka SRBIJA a drugi brat ! (znak uzvika). Ili kada bi Ana Ivanović, makar prikriveno, u rajfu koji nosi u kosi ispisala Kosovo je Srbija. Ili da košarkaši Partizana u finalu fajnal fora do kojeg će nadam se doći, a koje će se igrati u Madridu, umjesto s transparetntom koji se obično iznosi na terene a koji govori protiv rasne diskriminacije i politike u sportu, izađu s porukom "Baskija je Španija". Opet na čirilici koju je Koštunica birao. Time bi se odužili Španiji zato što nikad neće priznati lažnu državu Kosovo i poslali poruku ohrabrenja španskom narodu. A da ruski CSKA, koji je mogući partner u mogućem finalu, izađe s natpisom "Abhazija je Rusija". Našta bi zbilja ličio svjetski sport kada bi svaki tim, svaka reprezentacija, svaki sportist pojedinačno, mogao da izalazi na teren, stazu, plivalište, i šalje poruke svom ili tuđem narodu. Zbilja, čudo kako su se ovi funkcioneri srpskog plivačkog saveza i ministarstva sporta, zapitali šta bi se desilo da je Čavić nosio majicu s natpisom Sloboda za Tajvan, ali se niko od njih nije zapitao zašto nijedan plivač, osim Čavića, nije izašao ni sa kakvom sličnom majicom i natpisom. Čak se skoro nijedan nije umotavao, po daleko bilo rahmetli običaju, u nacionalnu zastavu - skoro svi su bili „samo“ u reprezetantivnim trenerkama, s nacionalnim grbom na grudima. I zar to nije dovoljno. I zar nakon dvije decenije dobar dio Srbije nije sposoban to da shvati.
Željko Ivanović
Bulevar Malo morgen, davno Osame i Solane, do jutros Mila i Marka, još danas Bulevar Borisa (Kidriča), prethodno Lilića i samo Lilića, prošle nedjelje Bulevar Gudžarat, prošle godine Milana i Romana, a bio je i bulevar sumraka, koliko juče Čede i Bebe, donedavno EK i OEBSA, ranije korupcije i kriminala, prije toga Ranka Krivokapića, a davno, veoma davno, Svetog Petra Cetinjskog)