Neću o vama jer ste vi zaista izgubljen slučaj. I Bog je digao ruke od Srbije, zašto bih ja čekao. Podržao sam Tadića u drugom krugu i veselio se kad je pobijedio. Ne zato što je Crnogorac, makar i poreklom, već što je, kako sam i napisao u tekstu podrške, manje zlo. Ili da ne zvuči tako grubo – manja šteta. Da li sam bio u pravu, ne samo ja već stotine hiljada onih koji su iz istih pobuda izašli u drugom krugu, sada već nijesam siguran. Ali, ne bih o tome. Tema, dakle, nije Tadić. Ali sam morao da pomenem njegov slučaj, jer u tom blogu, ili manifestu kako bi rekao Joe Black, protadićevsku poziciju sam obrazložio i činjenicom da je pobjeda kandidata demokratske Srbije duboki interes demokratske Crne Gore. Ma kako ona mala bila. I Crna Gora i demokratska opcija unutra nje. Samim stavom, “malo (demokratskih) rukah, malena i snaga”, dao sam i odgovor na pitanje da li na unutrašnjem cg planu postoje snage dovoljno snažne, brojne i sposobne da izvrše neophodnu promjenu. Glemt, kao zakleti anarhista, dovodi u pitanje kompletnu opoziciju, posebno onaj vojvodski dio, Mandić i ostali. Xenia je uz njega a Njegoš ipak, pokazuje neočekivanu širinu i traži zajednički front protiv režima, iako se stiče utisak da to čini jer je ubijedjen da će biti drugog kruga i da će tamo proći njegov kandidat Mandić. Dakle, Bog je digao ruke i od Crne Gore. Đukanović će vladati još 5 mandata. Milo Deseti, baš dobro zvuči
Ali, da se vratim temi. Da li jedan režim koji je nastao u “godinama raspleta”, utemeljen na prvobitnoj akumulaciji kapitala i kontroli poluga sile, može biti promijenjen unutrašnjim potnecijalima koji trenutno postoje u CG. Ako su u Hrvatskoj, Bosni i Srbiji, braća po vlasti našeg vođe, obarana ili delegitimisana, uz svesrdnu podršku Evropljana i Amera, da li u CG do promjene može doći bez njihovog uplitanja. Tim prije što je ovdašnja vlast, ako se uzmu parametri po kojima ona funkcioniše, mnogo jača, to jest nedodirljivija, nego što je to bila u SHB (Srbiji, Hrvatskoj, Bosni) u momentu propadanja. Đukanović je mnogo jači danas nego što je bio u vrijeme jednoumlja, izolacije, koalicije s Miloševićem, kad je na izborima osvajao blizu 70 odsto glasova. Sada ima mnogo više novca, mnogo suptilnije metode vladanja, i mnogo veću kontrolu nad aparatom sile. Uz sve to na međunarodnom planu nije izolovan, čak ima naklonost pojedinih važnih zemalja međunarodnog poretka. Tu mislim i na neke, istina manje važne, EU članice, naravno na Rusiju, dok je Amerika još zagonetna ali bi se prije moglo reći da je uz njega nego protiv.
Generalno ako se posmatra odnos EU s jedne i SAD s druge strane, moglo bi se reći da je pristup EU mnogo angažovaniji i samim tim korisniji za razvoj demokratije u CG. SAD se zasad ponašaju po, kako bi rekao Rus Lavrov, međunarodnom pravu i čuvenom principu koji obožava svaki diktator - nemiješanja u unutrašnje stvari suverene zemlje. Time Vašington, možda nesvjesno, ponekad opstruira napore EU da potpomogne borbu protiv kriminala, korupcije i ostalih anomalija crnogorskog društva. Ako se pogleda diplomatska aktivnost crnogroskih prvaka, skoro da se ne pamti kada je neko od iole relevantnijih EU političara razgovara s njima, ili, ako je i došlo do razgovora oni nijesu po “naše” bili prijatni. S druge strane, svako malo, ovlašćeni predstavnici Vašingtona, počev od Danijel Frida do izvjesnog Nate, srijeću cg ministre i odaju priznanja za “uspješnu balkansku priču” (Roćen). Možda Ameri nijesu dovoljno upućeni u problematiku, ili, onako poslovično pragmatični vode računa samo o regionalnim stvarima, gledajući kroz prste Đukanoviću kada je u pitanju njegovo ponašanje unutar Crne Gore.
To uslovno rečeno evro-američko razilaženje u pogledu MNE, još je upadljivije ako se poredi ponašanje diplomatskih predstavnika Evrope i Amerike u Podgorici. Pod Evropom podrazumijevam, jezikom Bušove administracije “staru Evropu”, dakle, ekonomski najjače EU zemlje i osnivače same Unije. Neki od njih su već imali problema zbog “miješanja u naše unutrašnje stvari”, tako da je ministar Roćen morao i javno da ih prozove , odnosno, da im priprijeti. To je imalo efekta posebno kod ambasadora novih i manjih članica EU koji se ponašaju češće kao navijači ili simpatizeri aktuelne vlasti nego kao objektivni analitičari i kritičari postojećeg stanja. Dakle, ako se ocjenjuju stavovi, mišljenja i istupi, diplomata iz te stare Evrope i stavovi američkog ambasadora u Podgorici onda je razlika više nego očigledna. I teško da bi se mogla podvesti pod formulaciju različiti diplomatski stil samih ambasadora ili zemalja koje predstavljaju. Tako, ambasador jedne od vodećih EU zemalja, Njemac Tomas Šmit, veoma često ukazuje na probleme nepotizma, korupcije, kriminala, definišući stvar veoma dobrom metaforom o “crnom pauku korupcije koji u svojoj mreži drži Crnu Goru”. S druge strane, njegov američki kolega Roderik Mur, kad u rijetkim prilikama, čak iznudjeno, pomene iste probleme govori o njima na način kakav impresionira našeg ministra inostranih djela – da je to uobičajeni problem za jednu zemlju u tranziciji i da se po stopi kriminaliteta CG ne razlikuje od zemalja iz okruženja. Istina, za tako uzdržan i rezervisan stav ambasador USA ima opravdanje – čovjek je nov, tek je pola godine u Podgorici. Iako je prije ovog mandata godinama bio američki diplomata broj 2 u Beogradu.
Da u evroatlanskom pristupu nije sve naštimovano i ujednačeno po pitanju Montenegra govore i različite reakcije spram povratka Đukanovića na mesto predsjednika Vlade. Iz Evrope su, počev od raznih analitičara i eksperata do političara, članova SE i EP, dolazile ocjene i procjene koje su iskazivale skepsu spram demokratskih kapaciteta starog-novog premijera. Vrhunac je bio stav poznatog austrijskog socijaliste i uglednog člana EP Hansa Svobode da se Đukanović ne bi trebao iznova vraćati u državnu politiku dok se ne razriješi slučaj šverca cigareta koji se skoro deceniju vodi u Italiji, sa još uvijek neizvjesnim epilogom.
S one strane Atlantika nije bilo nekih zapaženijih reakcija, pokazana je, opet, uzdržanost koja se može tumačiti po onoj narodnoj “ćutanje-odobravanje”. Štaviše u pojedinim medijima su se pojavile spekulacije da Đukanović dolazi uz podršku zvaničnog Vašingtona i nakon što su oni dali zeleno svijetlo. Navodno neće izostati ni podrška. Ona se ovoga puta iz objektivnih razloga ne može manifestovati na direktan, politički način, kao krajem prošlog i početkom ovog vijeka, već će doći ekonomskim putem. Isti izvori tvrde da će odmah nakon Đukanovićevog ustoličenja veliki američki investicioni val preplaviti Crnu Goru. U takve glasine se potpuno uklapaju posljednji istupi ambasadora Mura koji je u više navarat govorio da je nezadovoljan nivom USA investicija u CG i da će sve učiniti da se ta stvar unaprijedi. Ukoliko bi se to desilo, i u tom obimu i u pomenutim terminima, onda bi Vašington debelo pripomogao ne samo novom premijeru već i njegovom kandidatu u aktuelnoj predsjedničkoj kampanji.
Opozicioni lideri i njihovi štabovi tvrde da su dobili garancije od Mura da se SAD neće, ni na koji način, miješati u predsjedničke izbore. Iako su oni zadovoljni s tim, sama ta činjenica Vašington svrstava na stranu DPS-a jer u aktuelnoj situaciji najviše što neki strani i nepristrasni igrač može da učini za Đukanovića je da se ne miješa i ostane po strani. I da mirno posmatra kako se po “demokratskim pravilima igre” koje je on sam koncipiraa i izdiktiraa održi “ravnopravna” trka za predsednika Republike. Bilo bi zaista kompromitujuće za jednu ozbiljnu zemlju da još stanu iza kandidata Vujanovića kojeg podržavaju korumpirane političke strukture, mafija i tajkunska oligarhija. To ne očekuje ni sam Đukanović. Međutim, skeptici ne isključuju i tu mogućnost jer kako im je regionalno Đukanović još uvijek važan, pogotovo u vrijeme kada se rješava status Kosova, Ameri bi mogli, kao mnogo puta ranije u raznim regionima svijeta, da zaigraju na kartu koja je sporna sa moralnog i demokratskog, ali ne i sa makijevelističkog stanovišta. Kad već pominjem pitanje Kosova i tu je postignuta kooperativnost zvanične PG i Vašingtona – Đukanović je s jedne strane izjavio kako će CG pratiti stav Evropu po tom pitanju, ali da neće žuriti, dok je Mur uzvratio da SAD imaju veliko razumijevanje za poziciju CG i neće je pritiskati sa priznanjem nekadašnje srpske pokrajine.
U nedjeljama koje dolaze pokazaće se kordinate zvaničnih politika Brisela i Vašingtona spram Crne Gore. Ono što je najrealnije očekivati je da se i jedni i drugi zadrže u ravni posmatrača a ne aktera na našoj političkoj sceni. A to je ono što odgovara Đukanoviću. Kada nije mogao ništa učiniti protiv Miloševića, i Brisel i Vašington su svakovrsno stali iza njega – sada kada je njegovo političko vrijeme isteklo i kada vlada uz pomoć sile i novca, njega je nemoguće delegitimisati bez podrške istih centara moći. Koji nagovještavaju da će ostati po strani. Što u real politici znači na Đukanovićevoj strani.
Željko Ivanović
Bulevar Osame i Solane, do jutros Mila i Marka, još danas Bulevar Borisa (Kidriča), prethodno Lilića i samo Lilića, prošle nedjelje Bulevar Gudžarat, prošle godine Milana i Romana, a bio je i bulevar sumraka, koliko juče Čede i Bebe, donedavno EK i OEBSA, ranije korupcije i kriminala, prije toga Ranka Krivokapića, a davno, veoma davno, Svetog Petra Cetinjskog)