Kultura

Ich bin ein Berliner

Željko Ivanović RSS / 16.05.2009. u 17:57

Armida
Armida
 

Lud je grad taj Berlin. Glavna ulica se zove Unter den linden. Pod lipama. Umjesto Getea ili Direra, Fridriha II ili Bizmarka, umjesto Kanta ili mog favorita Baha, glavna ulica je ponijela ime tamo nekih lipa. Koje i dalje ponosno stoje i mirišu. I cekaju našeg Mugija. Da ih posijece. Kao što je Katalonac, mag operske režije Kaiksto Bieito, isjekao Armidu, poznatu operu slavnog Kristofa Vilibanda fon Gluka. Moj prijatelj, mali muzicar kako se voli predstaviti, od tri berlinske operske kuce izabrao je baš tu, Komishe operu, zbog nepredvidljivog Bieita. Pricao mi je kako je prošle godine, u Hanoveru, njegovu postavku Travijate, veci dio konzervativne publike napustio nakon prve pauze. Zbog provokativnosti i alternacije. Pitao sam ga, kako se režiser i dirigent u operi usaglašavaju, da li postoji opasnost da pozorište potre muziku? Mali muzicar mi je odgovorio da to postaje sve veci problem, da je ne tako davno režija bila irelevantna, racunalo se samo sviranje i pjevanje, ali da posljednjih godina, režiseri znaju gurnuti u drugi plan dirigente.

A onda se podigla zavjesa. Na bini fudbalsko igralište, simbol moderne gladijatorske arene. U sredini uzdignuti podijum naslonjen na neonke, naprijed trakaste zavjese. Moderni život kao veliki bordel. Odmah dakle provokacija koja je najavila ono što ubrzo slijedi. Pod vodstvom, moj prijatelj ce mi otkriti, cuvenog njemackog dirigenta Konrada Jugenhala orkestar pocinje snažnom uvertirom. Na bini se pojavljuje Armida (odlican švedski sopran Marija Bentson) i onda krece prica. Libreto, odnosno, tekst za operu je prije 350 godina napisao Francuz Filip Kinalt. Sve je bilo u skladu sa vremenom. I baroknom pricom. Koje neodoljivo lice na današnje latinoamericke telenovele. Ljepotica Armida i junak Rinaldo. Ljepotica, careva kci, Rinaldo, osvajac i voda neustrašivih ratnika. Ali, careva vojska hvata Rinalda i njegove krstaše. Armida se zaljubljuje u Rinalda ali Rinaldo ne mari mnogo za nju. Armida ide u pustinju i pokušava da zaboravi dragog. Ali, nije ljubav što i putem proci. Ne mogavši da izdrži Armida se vraca u dvor i saznaje da je Rinaldo prevario sa njenim najboljim prijateljicama. Suocena sa neuzvracenom ljubavi i iznevjerenim prijateljstvom, Armida se ubija. Barokne opere obicno završe hepiendom, kaže mali muzicar, ali ova je jedan od izuzetaka.

Kada bi Francuz Kinalt ili knez Gluk mogli danas da vide šta im je Bieito uradio od Armide u grobu bi se prevrnuli. Ali, nije kriv Bieito. Jednostavno, ljudi su takvi.
Umjesto herojskog doba, hrabrih ratnika, usnulih ljepotica, polja smrti iz krstaških ratova, Kaiksto je otvorio bajku bordelom. U skaldu sa vremenom u kome živimo. U kome je sve transparentno, ogoljeno, bez sadržaja, površno, u kome mržnja nadvladava ljubav. Onda je otpoceo moderni rat u cijoj srži je borba za moc i prevlast.
Iza trakastih zavjesa po podijumu su pocela da puze gola muška tijela, žudeci za zanesenom Armidom. U kapsulama koje su visile u zraku vodili su ljubav brojni parovi. Kapsule su podsjecale na jaja, simbol zaceca i radanja. U jednoj od tih ljubavnih vrsteški dama u veoma pristojnim godinama vodila je ljubav sa mladim partnerom. Ista moja tetka Đina, rekao sam malom muzicaru. Zamišljam nju u ovoj ulozi! Nema tih para, rekla bi. Ali, nije ovo Montenegro, ovo je Berlin.

Bieito je, primijeti mali muzicar vrlo lucidno, u stvari krenuo da naglavacke okrene citanje kompletne hrišcanske civilizacije. Umjesto sterotipa o junackoj istoriji, hrabrim ratnicima, mudrim vojskovodama, s jedne, i ženama, reproduktivnim mašinama zaduženim da radaju nove heroje i ratnike, s druge strane, Bieito je (samo) obrnuo uloge. I dodao još ponešto. Pokazao je u stvari kako su price u muškoj istoriji obicne gluposti. Da su muškarci kukavice, da su heroji bitange i ubice, da je kompletna istorija u stvari jedna velika šarena laža. U centar svijeta Bieito stavlja ženu, jer ljubav je samo kod nje, a samo ljubav može spasiti ovaj svijet. Otac ili stric po originalnom libretu, nije uostalom ni važno, pokušava da spasi carsku lozu i uda prilijepu Armidu. Ne zbog ljubavi vec zbog poroda. Dovodi joj krdo potencijalnih vjerenika, sa bivoljom maskom na glavi. Bik, kao simbol plodnosti, navlaci masku na glavu jednog, drugog, treceg grla iz ovog cudnog stada i kaže Armidi, biraj... Ali, trenutak predaha. Zaboravio sam na Gluka i njegovu operu. Žao mi je orkestra. Ko da cuje muziku pored ociju. Na bini spektakl. Odjednom se pojavljuje stado muških bikova, brojao sam, bilo ih je 17 u jednom momentu, svi nagi, željni pohote i mlade Armide. Ona ih naravno s prezrenjem gleda i odbijajuci ponudu svog brižnog oca, vjencanicu koju joj je donio na poklon, ironicno navlaci jednom od ovih mladih ‘udvaraca’. Armidine mlade prijateljice gaze, visokim potpeticama, po tijelima ove cudne vojske, bicuju ih svojim šalovima i ešarpama. Na kraju, svi oni bivaju izbaceni iz igre. Van arene, pored korner zastavice rekao bi Šofranac, leži nabacano, kao u nekoj klanici, brdo mladog muškog mesa. Ludi Berlin. Pomišljam što bi im se desilo u Becu. Legendarni direktor Štac opere Joan Holender to ne bi nikako dozvolio. Da ne pominjem publiku. Ali, nije ovo Bec. Das ist Berlin.

U drugom cinu Armida pjeva o ljubavi i moli Bogorodicu da joj podari Rinalda (neubjedljivo pjevanje danskog tenora Pitera Lodala). Ali, gle cuda. Umjesto velikog heroja i vode Rinaldo je predstavljen više kao Ronaldo. Napuvana, nepismena i bludnicenju sklona spodoba. Podijum se pretvara u fudbalsko igralište a na centralnom kortu se pojavlju Rinaldo – bokser. I klošar. Folira Armidu da je voli, ali ona osjeca da nešto nije u redu, odbija njegovu ponudu i Rinaldo završava u krevetu sa njenim najboljim prijateljicama. Armida pronalazi pištolj i puca u Rinalda, ovaj pada, Armida misleci da ga je ubila pada u ocaj. Mržnja joj plavi um. Ali Bieitova mržnja dolazi u liku mlade i pohotne plavuše (sjajan glas, u katalogu pronalazim - Marija Gorcevanskaja, mecosopran, St. Peterburg), koja Armidu hvata i pokušava da samelje. Bogorodica sve to gleda sa galerije. Umjesto pustinje koju imamo u originalu, Bieito je sada na binu smjestio moderan apartman, trosjed , dvojsed i fotelju. Penthause kao pustinja, život pod istim krovom kao praznina, ocajna žena koja ceka na ljubav svog dragog. Armida pada u iskušenje, bludnici sa Mržnjom, dok Bogorodica sa galerije ocajna okrece glavu. Ne može da prihvati poraz ljubavi. Da bi Armida bila potpuno pokorena mržnjom, Bieito u blud ukljucuje i mladog Apolona koji nag baulja oko njenih nogu. Na vrhuncu Armida ipak pobjeduje mržnju. Hvata telefon i njegovim kablom koji obmotava oko vrata, davi tog mladog ljubavnika. Poruka je jasna. Moderne komunikacije su zlo. Sijaci mržnje. Svako ko je ubijen metkom, prethodno je ubijen rijecju, govorio je poljski disident Mihnjik 90-tih na temu medijske propagande. Javni servis kao Bastilja. Tada i sada. Svaka nesreca nam dolazi komunikacijom. Telefoni, kompjuteri, televizije, komunkcije uopšte, sve se svodi na isijavanje mržnje. Svaka izgovorena rijec je nož zabijen u srce. Svjesna da je njenu ljubav savladala mržnja Armida, na terenu, kopa grob da se živa sahrani. Ali je njene prijateljice odvracaju od te namjere. I opet, prekid... Potpuno sam zaboravio na orkestar. Nije ni cudo. Još jedna precizno izvedena partitura, reci ce moj mali muzicar. I kraj prvog dijela. Ali ne i kraj Bieitovog spektakla.

Cetvrti cin pocinje cirkuskim performansom. Dok Armida ocajna, sužene svijesti koju simbolizuju dva visoka siva zida koji se sve više približavaju jedan drugom ostavlajuci na kraju uzan procijep, uzan ali dovoljan da Armida pištolj koji drži u ruci ne okrene prema svom srcu. I onda pored nje promice cirkuski meštar sa sve obmotanom anakondom oko svog tijela! Živa anakonda, nema foliranja kod Kaliksta. Cudak i njegova draga anakonda izlaze na binu i u višeminutnom grljenju i maženju pokazuju što je prava ljubav. Prepao sam se da srcka nekih starijih Amera koji su bili oko nas ovo nece izdržati. Ovaj neobicni ljubavnik potom odlazi, Armida ga pozdravlja, zavideci mu na emociji koju nosi sa sobom. I oko sebe. Ali, Bieito je uporan. Nema ljubavi! Na binu sada izlaze, sa flašom do pola ispijenog viskija, moderni krstaši – tehno mladici, mladi ulicni ratnici. Armida ih poraženo gleda i zove u pomoc Bogorodicu. Da side i spasi ovaj ludi svijet. Ali, ni Bogorodici to ne uspijeva. U finalu moderni ratnici je obljubljuju, siluju, na kraju dave. Sjecam se Srebrenice! Gvantanama! Šta je istorija nego kosturnica, kao da želi reci Bieito. Spartak bi mogao biti nešto nalik Arkanu.

I posljednji pokušaj da ljubav nadvisi ambis površnosti i mržnje medu ljudima. Pojavljuje se Rinaldo. U kožnom mantilu, razbarušen, pravi kicoš. Ponovo obmanjuje Armidu. Ona mu daje još jednu šansu. Moli ga za ljubav. Ali Ronaldo nema vremena za te banalnosti. Ceka ga društvo ulicnih ratnika. Da idu u nove pohare i razbojništva. Rinaldo se grli sa Armidom ali ova ponovo shvata da je folira. Uzima pištolj i ubija Rinalda. I doživljava spasenje. Završna scena u kojoj orkestar i hor prvi put zvuce fenomenalno, prvi put muzika nadjacava pozorište. Armida uzlijece i sa galerije nam se cereka. I nama. I sebi.

Zavjesa pada. Prolama se aplauz. To je moguce samo u Berlinu. Ich bin ein Berliner.

Zeljko Ivanovic 

Dirigent ... Konrad Junghänel
Rezija... Calixto Bieito
Kostimi... Rebecca Ringst
Kostüme ... Ingo Krügler
Dramaturg ... Bettina Auer
Hor... Robert Heimann

Uloge:

Armida ... Maria Bengtsson
Hidraot ... Peteris Eglitis
Rinaldo ... Peter Lodahl
Artemidoro ... Christoph Schröter
Ubaldo ... Günter Papendell
Der dänische Ritter ... Thomas Ebenstein
Phénice ... Olivia Vermeulen
Sidonie ... Karolina Andersson
Aronte ... Hans-Peter Scheidegger
Der Haß ... Maria Gortsevskaya
Ein Dämon in Gestalt der Melissa ... Anna Borchers
 

 

Atačmenti



Komentari (4)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

debora debora 18:32 16.05.2009

Stvarno me zanima

malo sam googl-ovala, svi komentari na netu su jako zanimljivi, bilo da su odusevljeni ili zbunjeni

http://intermezzo.typepad.com/intermezzo/2009/04/armida-komische-oper-calixto-bieto.html
(ima par fotografija i intervju)
margos margos 09:24 19.05.2009

Re: Stvarno me zanima

Ovo sigurno ne bih nigde čula, a još manje imala prilike da vidim - pa ti hvala na opričanom.
Hvala i Debori, odoh i ja da guglam. :)

dunjica dunjica 18:57 16.05.2009

Vidim,

Berlin je na Blogu IN. A mene dodatno raduju i vijesti iz svijeta teatra!


Komische Oper, bivši Theater unter den Linden, na vjerojatno najturističkijoj od svih glavnih berlinskih ulica. Odma´ iza ćoška je Friedrichstrasse, još jedna od glavnih.

Jedna od zanimljivosti po kojoj se Komische Oper izdvaja od ostalih opernih kuća u zemlji i šire je da se SVE opere izvode na njemačkom jeziku.

Sir Oliver Sir Oliver 23:45 16.05.2009

Ich bin auch ein Berliner!

operu nazalost nisam videla, ali me naslov prozvao... berlin rulz!

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana