Ceo život ih priželjkujem.
Sa njima su mi svi uvek bili lepi. I deca, i žene i muškarci. Posebno muškarci:) Čovek bi očekivao da studentkinja književnosti/bibliotekarka oćoravi na vreme. Ali neee! Meni je trebalo punih 45 godina života, stotine knjiga i 10 godina buljenja u računar da ih se dokopam.
Od juče sam ponosna vlasnica nekih fensi šmensi crvenkastih naočara za čitanje! I siromašnija sam doduše, ali prava ljubav nema cenu!
Koliko sam puta pregledala oči u nadi da će reći - Vreme je. I ništa. Jednom mi samo dali neku nacrtanu macu da je primičem nosu i fokusiram i prezrivo me poslali kući. No, tri meseca unazad uhvatim sebe da mi se muti horoskop u „Kuriru" kad odem u „Skroz na skroz" na kafu i da odmičem novine u nadi da će se slova izoštriti. Jeiii, to je to! Zbogom naočari za sunce, zbogom otimanja drugaricama „samo da vidim kako mi stoje", dobro došla starosti!
Oftalmolog je bio prilično smoren neki čikica. Ja sam njemu hiljadita, a on meni prvi. Pravi:) Zasula sam ga pitanjima, birala oblike, dobila na poklon futrolu, krpicu i onu pertlu da ih nosiš k'o ogrlicu, osećala se k'o dete u prodavnici slatkiša...a on zevao, puftao i valjda odahnuo kad sam izašla napolje.
I sad dolazim kući sva važna, još sa vrata prizivam ukućane da vide osmo svetsko čudo...ćerka uzvikuje da sam najgori stereotip „seksi lajbrerijena", muž kaže da više izgledam kao naučnica koja proizvodi antraks u laboratoriji i da on može da glumi teroristu, a sin zabezeknut prilazi, grli me oko struka i... počinje da plače! Aaaaaa, sve sam mogla da očekujem, ali da biće koje me slepo obožava (kao svaki mamin sin:) i koje mi govori da sam lepa i kad izgledam kao da me poplava izbacila, da će da se rasplače na moju diku i ponos...e to, vala, nisam. Pa što plačeš, sine moj? To nisi ti! Skini ih! Izgledaš kao najstroža učiteljica na svetu...i suza suzu stiže.
Brate, il' sam promašila okvir il' imam sasvim pogrešnu percepciju stvarnosti! Ko zna koliko dugo loše vidim i da l' je uopšte trebalo da izoštravam sliku? Sve me neka ontološko-filozofska pitanja mučila do jutra. Te da li je biće ili ne-biće, te prolaznost vremena i odnos prema kategoriji prostora, te ima li života posle smrti...praznina taštine, ukratko.
Sve vam ovo pišem u nadi da će „na mom blogu da dolaze" neki što su i sami prošli kroz slično iskustvo i da će da mi kažu koju utešnu.
Da ima života i posle naočara.