Da je živ, danas bi Zoran Đinđić napunio 61 godinu. U proteklih deset godina naslušali smo se svakakvih priča o ubistvu prvog demokratskog premijera Srbije. Iako najvažnije pitanje - ko je naručilac tog zločina - još uvek nije rešeno, mene fascinira i činjenica da do danas još uvek nije postavljeno i istraženo jedno drugo, sasvim normalno i logično pitanje: kakva je i da li postoji odgovornost najbližih Đinđićevih saradnika?
Kako je moguće da u Japanu ministar saobraćaja momentalno podnese ostavku kada voz zakasni nekoliko minuta, a u Srbiji ne postoji ni pitanje o moralnoj odgovornosti najbližih saradnika Zorana Đinđića i posle deset godina od njegovog ubistva?!
Naslušali smo se šta su mnogi najbliži Đinđićevi saradnici rekli da su pričali sa njim, naročito nakon pokušaja atentata kod Beogradske arene, dakle u preostale tri nedelje njegovog života, sve dok ga na kraju atentatori nisu ubili ispred ulaza u zgradu Vlade. Do besvesti se repriziraju ti iskazi koji su neproverljivi i nepouzdani budući da je Đinđić mrtav i da ništa od izrečenog o njemu ne može da potvrdi ili opovrgne.
Iz svega što se mnogo puta čulo, upadljivo je da su svi bili zabrinuti i da su zato Đinđića "upozoravali da poveća svoju bezbednost", ali se on, navodno, nije mnogo obazirao na te sugestije, jer je "bio takav". Zbog toga se nametnuo jedan naizgled nevidljivi i neizgovoreni zakuljačak kako je, zapravo, sam Đinđić kriv što je dozvolio da bude laka meta, jer nije vodio računa o sopstvenoj bezbednosti. Ispada da je lično Đinđić trebalo da otkrije i da u zgradu Vlade ipak može da se uđe automobilom, s obzirom da se po izvršenju atentata pokazalo da nije tačno to što je "neko nekome" rekao da taj ulaz ne može da se koristi pošto se renovira.
Deluje da ni oni koje je Đinđić postavio u bezbednosne službe, u MUP, BIA, Vojsku, nisu imali nikakvu dužnost i mogućnost da bilo šta preduzmu kako bi se Đinđićeva bezbednost podigla na viši nivo i onemogućilo ubicama da im premijer bude "kao na tacni". Naročito posle neuspelog pokušaja atentata kod hale Limes.
Zato što niko nije istražio pitanje njihove odgovornosti, pa bila ona i moralna, ispada da su najbliži Đinđićevi saradnici učinili maksimalno moguće time što su rekli da su Đinđiću rekli kako mu je bezbednost ugrožena i da je u opasnosti, ili time što su, kako kažu, pokušavali da s njim pričaju na tu temu.
Istovremeno, ti isti su posle ubistva svog pretpostavljenog osetili i dužnost i pravo i mogućnost da se predstavljaju kao "Đinđićevi naslednici", "nastavljači Đinđićevog puta", "vizionari moderne Srbije", "beskompromisni borci za suštinu" i štošta još... Mnogi se i dalje kriju iza Đinđićevog lika i dela dok su im u međuvremenu laž i lopovluk postali ime i prezime.
Premda utvrđivanje moguće moralne odgovornosti za ubistvo Đinđića neće moći da vrati ni njega, ni propuštene prilike, smatram da je to neophodno uraditi. Ne vidim drugi način da se nauče osnovne lekcije o odgovornosti i profesionalizmu, bez kojih Srbija nikada neće postati ništa više od imitacije države i nezrelog, diletantskog društva.
Širi ugao gledanja
Gledajući iz šire perspektive, Đinđićevi saradnici su svakako ključni razlog zašto su se oni, protiv kojih se Đinđić borio, ponovo došli na vlast (oprošteni od Đinđićevih "naslednika" za sve počinjene zločine koji nikada neće moći da se isprave), koristeći priliku i da se dnevno-politički služe Đinđićem za svoju novu - evropsku i "modernizacijsku" ulogu.
Možda u svemu tome, što bi rekao portparol Miloševićeve mašinerije smrti i destrukcije Ivica Dačić, "ima neke pravde". Naime, činjenica je da su se iskompromitovali svi oni koji su po prirodi stvari trebalo da nastave i završe posao koji je započeo Zoran Đinđić. Međutim, izbegavajući svaku odgovornost za sve propuste koji su doveli do njegovog ubistva i potom odbacujući svu ostalu odgovornost za dokusurivanje Srbije, Đinđićevi saradnici su pokazali da nisu imali nikakve suštinske veze sa onim što je govorio i radio Đinđić. Sasvim je moguće da su mu postali saradnici sticajem okolnosti, jer nije imao i mogao druge i bolje da izabere.
Ako su uz živog Đinđića i mogli nešto da urade, odnosno da pripišu sebi kao zaslugu, posle Đinđićevog ubistva pokazalo se da njegovi najbliži saradnici nisu i ne mogu da budu alternativa Miloševićevim i Šešeljevim učenicima. Uverili smo se, već više puta, da su tzv. "nastavljači Đinđićeve politike" samo kovači lažne nade i šampioni propuštenih šansi od opšteg interesa, koji su ostvarili jedino impozantnu ličnu korist.
Zato sada gledamo kako svoju priliku ponovo koriste političke opcije nastale u krvi i zlu, na radost svih koji će iskoristiti njihovu ogromnu hipoteku prošlosti kako bi sproveli svoje interese.
Ko zna, možda je tako i najbolje, možda kao zajednica ljudi, ovakva kakva je preostala, ne možemo više i bolje. Nepodnošljivo je ovo carstvo neznanja i diletantizma, u kome se kao živi. Nema utehe, ni opravdanja, za potpuno posrnuće jedne nacije, a još manje je osnova za veru i optimizam da će biti bolje, nema ni izgovora u činjenici da je "svet loš". Zato neka svako od nas ponaosob razmisli šta je to učinio da bi bio bolji i da bi nam bilo bolje. Najbolje je početi što pre, danas, na dan kada bi Đinđić napunio 61 godinu, da se nije žrtvovao za nas.
Nune Popović