Budućnost| Društvo| Gost autor| Politika

Evropi se ne govori NE!

Nune Popović RSS / 07.04.2013. u 19:56

Tomislav Nikolić, Ivica Dačić i Aleksandar Vučić imaju dužnost i obavezu da prihvate i plate ceh koji su napravili sa svojim dojučerašnjim šefovima Slobodanom Miloševićem i Vojislavom Šešeljem.
Eventualni pokušaj da se ne plati ili odgodi plaćanje tih krvavih računa napraviće Srbiji još veći dug koji može da je košta i gubitka drugih delova teritorije i državnosti.
Zato Srbija mora da izabere jedinu moguću perspektivu - Evropu. Nune

Na tu aktuelnu temu prenosim tekst Jovana Despotovića "Šta se može, a šta ne?"

eu-srbija2_12.jpg

Zašto je toliko teško da se mnogo više od desetak među nekoliko stotina najpametinijih Srba danas odluči da jasno kaže ono što je suština današnje državne politike Srbije? Zapravo da formuliše odgovor na najnovije istorijsko pitanje koje se nalazi pred aktuelnim državnim i političkim vođama - Nikolićem, Dačićem i Vučićem?

Da li je moguće da se u tim, najpamentijim glavama koje Srbija danas ima još nije dogodila ona elektromagnetska iskra, ona hemijska reakcija koja bi povezala najbitnije istorijske činjenice i tako stvorila polazne premise za dobijanje odgovora na pitanje šta se sada može učiniti za spas Srbije na njenoj najnovijoj istorijskoj prekretnici, onoj koja će joj odrediti sudbinu u ovom veku.

A šta im to stoji na raspolaganju da bi ukazali na jednini put kojim Srbija može dalje ići, a kojim je današnji državnici moraju povesti ne bi li se ona zadržala među zemljama koje imaju budućnost i perspektivu nacije ravnopravnu sa drugima u ovom delu sveta koji se zove Evropa? Evo najkraće mogućeg podsećanja.

Da li se zaboravlja ili namerno prećutkuje kako je i gde je prva, stara Srbija nastajala, nastala i napokon se proširila do granica koje je imala u epohi Stefana Dušana Nemanjića zvanog Silni ili Veliki. Oni koji se zanimaju za istoriju već na nivou znanja iz osnovne škole znaju da je Srbija Nemanjića nastala na teritoriji Vizantijskog carstva sa jednon nezaobilaznom napomenom - uz pomoć one druge, zapadnohiršćanske ili zapadnoevropske carevine - Rimske. Sva državnička, diplomatska i verska umešnost braće Stefana Prvovenčanog i Svetog Save ne bi bila dovoljna da nije bilo podrške Rima, rimskog pape, ali i svesti o neminovnim promenama i pojavi nove države na Balkanu carigradskih vasilisa.

No, sve je počelo od Velikog župana Stefana Nemanje, oca budućeg prvog kralja Srbije Stefana Prvovenčanog i budućeg prvog verskog vođe, arhiepiskopa Save, zapravo njegove prve pobede 1173. godine protiv vizantijske vojske na Kosovu (od tada simbolično ali i kao očigledni istorijski usud Srba i Srbije sve do danas). Sledećih trideset godina veliki Župan je pobeđivao Vizantince i tako na njihovoj teritoriji polako, ali sigurno učvršćivao i širio novu župu, buduću kraljevinu Srbiju na čijem je čelu bio Nemanjin sin Stefan koji je od rimskog pape Honorija III dobio kraljevski venac, tj. krunu. A 1219. njegov brat Sava od nikejskog patrijarha dobija autokefalnost srpske crkve čime ona postaje samostalna, a Sava prvi arhiepiskop čime je zapravo i započela istorija Srpske pravoslavne crkve.

Dakle, za dve godine prva srpska država dobija svoju državnost i crkvenu samostalnost. Prosperitet Srbije, osvedočen izneđu ostalog i mnogobrojnim zadužbinama svih generacija Nemanjićkih vladalaca, bio je ubrzan sve do 1346. kada postaje pod Dušanom, 'carom Srba i Grka', i carstvo koje je zbrisano 1389. na mestu gde je i započela njena blistva istorija - na Kosovu polju pod udarom nezadržive Otomanske sile koja će u narednim vekovima stići do bečkih zidina. A konačno 1459. padom Smedereva, neposredno posle smrti poslednjeg njenog vladara despota Lazara Brankovića, prestaje postojanje prve srpske države. Ali to nije bio i njen definitivni kraj. Istorija joj je dala novu priliku tek početkom 19. veka.

Najpre će Karađorđe sa svojim ustanicima podići bunu u Orašcu i osloboditi teritoriju za drugu, novu državu Srbiju koja će biti kratkog veka - od 1804. do 1813. ali ne na teritoriji stare Srbije već bliže zapadnoj Evropi, u Beogradskom pašaluku, odnosno tik uz Austrijsko carstvo. I uz pomoć Rusije koja joj je saveznik u osamostaljivanju od sve slabije Turske imperije. A potom će Miloš 1815. godine još jednom, posle propasti Karađorđeve Srbije, podići ustanak u Takovu i definitivno, opet u Beogradskom pašaluku ali sa postepenim proširivanjem teritorije prema jugu, uspostaviti novu ili modernu Kneževinu Srbiju, definitivno priznatu kao država 1830. i 1833. godine. Ali ona će nezavisnost i međunarodno priznanje steći tek na Berlinskom kongresu 1878. da bi 1882. postala i Kraljevina Srbija koja će trajati do Prvog Svetskog rata, a potom, kao deo Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, potom Kraljevine Jugoslavije od 1918. do 1940. i napokon do 2006. godine kade se posle raspada najpre SFR Jugoslavije potom i SR Jugoslavije po treći put u svojoj istoriji pojavljuje kao nezavisna, međunarodno priznata država.

I gde sve ove srpske države nastaju? Naravno na teritorijama drugih država na kojima su Srbi većina i gde ima istorijskih uslova i razloga da se podižu ustanci i formiraju njene državne uprave pod zaštitom velikih zapadnoevropskih imperijalnih sila. To je sudbina svih malih zemalja koje jesu samostalne, ali su i pod snažnim uticajima, zaštitom i savezništvom sa velikim državama ili državnim zajednicama.

(Ovo nije mesto, niti je povod, da se govori i o drugim srpskim paradržavama, poput, Vojne krajine ili Srpske Vojvodine, obe nastale na teritorijama Habzburške monarhije i Kraljevine Ugarske, zapravo Austrijskog carstva. Ali ih ne treba ni prevideti zbog direktnih ali modifikovanih uticaja na ona zbivanja koja su joj odredila sudbinu posle raspada Jugoslavije devedesetih godina prošlog veka, a koje će joj i dalje određivati sudbinu u vrlo bliskoj budućnosti.)

Posle stare, srednjovekovne Srbije, potom nove ili moderne devetnaestovekovne kada dobija i međunarodno priznanje, potom ustupanja suvereniteta u dvadesetom veku, najpre u kraljevini od 1918. a zatim u republici od 1945., Srbija danas pokušava da se politički i međunarodno stabilizuje po treći put u svojoj istoriji. Ali kako ona to sada čini, sa kakvim političkim i državnim programom, to su pitanja koje ne samo da brinu njenih 7 miliona stanovnika već i veliki deo Evrope.

Pitanje svih pitanja je status Autonomne pokrajine Kosovo i Metohija, odnosno priznanja Nezavisnog Kosova. Od odgovora Srbije na ovo pitanje bukvalno zavisi njena budućnost - u rasponu od moguće asimetričnosti u odnosu na neke njene delove (Vojvodina, Sandžak) do vraćanja u granice Beogradskog pašaluka priznatih 1878. na Berlinskom kongresu, a po najgorem scenariju, do dobijanja međunarodnog protektorata ako se pokaže kao razorni, destabilizujući faktor u ovom delu Evrope. Dakle, sve je ovo u istom trenutku na već obelodanjenom ili prikrivenom dnevnom redu, 'papiru', za rešavanje njenog međunarodnog statusa. A šta treba da nam pomogne da Srbija u toj svojoj borbi postigne maksimalni rezultat, zapravo da bukvalno spase svoje današnje stanovništvo i buduće generacije?

Najpre jasna svest o njenoj realnoj moći koju mora da ima njeno političko i državno vođstvo. Odakle takva svest treba da poistekne? Najpre iz tek ovlaž iznetih istorijskih činjenica koje skiciraju njenu sudbinu u različitim epohama. A potom, a to je važnije, iz jasne predstave o sebi, šta je Srbija danas, koje joj mogućnosti stoje na raspolaganju da se realizuje kao prihvatljiva i moguća država novog datuma, sa kojim saveznicima među najvećim silama može da računa i pod kojim uslovima će joj ti saveznici istinski pomoći da postane respektabilna državna tvorevina.

Dakle, Nezavisno Kosovo ili autonomija severa Kosova? Ne znam šta Nikolić, Dačić i Vučić podrazumevaju pod 'brojanjem' šta je isplativije, ali ta dilema po njima uopšte nije dilema. Ako kažu da neće kosovskometohijske Srbe da 'puste niz vodu', pri tome to niko ni ne traži od njih, onda će oni 'niz vodu da puste' 7 miliona stanovnika iz ostatka Srbije. A to jeste u pitanju i biće zapisano i na briselskom papiru. U tom slučaju oni ili ne umeju da broje ili su se toliko udalji od političke stvarnosti zbog realnog straha da su sva trojica zajedno na nivou rasuđivanja onog nesrećnog Vuka Jeremića. Jer, zamišljenu autonomiju Kosovske Mitrovice ne samo da neće da isposluju već, kako i sami priznaju, za tu ideju nemaju ni jednog saveznika na Zapadu. Dakle, od toga trebaju da odustanu. Kako smo videli, Srbija je kroz istoriju dobijala i gubila teritorije na različite načine. Ko je danas toliko prepotentan da sme da pomisli kako je današnjica jednom i zauvek zakucana realnost? Ona će se menjati kada se god za to ukaže prilika ili se okolnosti tako uklope. Nažalost, Srbiji se upravo to sada događa.

U slučaju insistiranja na autonomiji Kosovske Mitrovice gubi se sve. Najpre, to se neće dobiti ni po jednom pokazatelju koji je danas na snazi u Evropskoj uniji. O ulasku u njeno članstvo neće biti ni govora. Šta se u tom slučaju događa sa Srbijom? Pa, Bojan Pajtić je upravo ovih dana jasno rekao da mu je bliža samostalnost Vojvodine nego trajna izolacija Srbije od Evrope. A u tome očigledno ima ogromnu podršku Vojvođana, većine Srba koji tamo žive, kao i svih Madjara, Rumuna, Hrvata i drugih manjina čije su matične države već u EU. Kada on uspe u svojoj nameri, na red dolazi Sulejman Ugljanin sa osamostaljivanjem Sandžaka. Dakle, Srbija se vraća ili u granice Berlinskog kongresa, ili Beogradskog pašaluka. Kakva je to politička računica državnog vrha Srbije i da li oni zaista svesno žele da svojim potomcima ostave takvu, osakaćenu Srbiju?

U slučaju jasnog priznavanja nezavisnosti Kosova dobija se sve. Najpre istinsku zaštitu Srba koji tamo žive garantovaće svako čiju pomoć ili oni sami ili država Srbija zatraži te će oni biti osigurani u pogledu svih ljudskih i imovinskih prava koje današnja Evropa poznaje. Jer, u tom slučaju, Srbija će ubrzano ući u Evropsku unuju i to joj onda otvara sve mogućnosti da institucionalno reaguje kao ravnopravna članica. (Znam, neko će pitati: a stalni napadi na Srbe i njihovu imovinu? Jeste, ali su to očigledno sporadične pojave kojima prištinske vlasti pribegavaju da bi stavile do znanja ko je vlastan na toj teritoriji.) A zaštitu kulturne baštine na Kosovu i Metohiji, što je drugo pitanje po značaju u slučaju priznanja nezavisnosti Kosova, moguće je osigurati na više načina (jedan se može pročitati u tekstu http://www.jovandespotovic.com/?page_id=1361).

Siguran sam da je na onih pomenutih nekoliko stotina najpametnijih srpskih mozgova danas najodgovornija uloga koju ne smeju da propuste i da svom državnom rukovodstvu ukažu na ove činjenice, ali ne ovako šturo, na ivici dovoljnog razumevanja, već akademski ozbiljno, produbljeno, činjenički razložno, sa jasno prodečenim dobitima i gubicima u jednom ili u drugom slučaju koji su tu, neposredno pred nama. I za ceo ovaj vek.

Jovan Despotović

(Nastaviće se, možda)

Objavljeno i na http://jovandespotovic.blogspot.com/2013/04/sta-se-moze-sta-ne.html 



Komentari (0)

Bloger je isključio mogućnost postavljanja komentara za ovaj tekst

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana