Sada, kad je kosovska skupština (ponovno) proglasila nezavisnost Kosova, postavlja se pitanje – kakve će biti posljedice ovog proglašenja, i – što slijedi?
Iako se u javnosti stekao dojam da je samo proglašenje već dovoljno da stvori neke posljedice, treba upozoriti da to nije nužno točno. Kosovo je prvi puta proglasilo nezavisnost 2. jula 1990, pa se – samom tom deklaracijom – nije ništa dogodilo, jer ju tada nitko nije prihvatio. Također, treba se sjetiti i da su mnoge druge regije u Jugoslaviji proglašavale nezavisnost, ali da te deklaracije također nisu stvorile nikakav efekt: Republika Srpska (7. aprila 1992.), Republika Srpska Krajina (u više koraka, počevši od 1. aprila 1991.), Ilirida (zapadna Makedonija, proglašena 24. marta 1990), čak i Zapadna Bosna (u julu 1993.), te djelomično i Hrvatska Republika Herceg-Bosna (osnovana 18. novembra 1991). Slično je i sa mnogim drugim teritorijama u svijetu, koje su ostale samo-proglašenim državama, bez šireg međunarodnog priznanja.
No, ipak činjenica je da današnje kosovsko proglašenje nezavisnosti ima daleko veće šanse da bude prihvaćeno, nego ova ranija i druga proglašenja. Dogodi li se, međutim, da one zemlje koje su već najavile da bi mogle priznati Kosovo kao nezavisnu državu to i učine, bojim se da slijede samo novi problemi, a ne neko „trajno rješenje“ ili – kao što najavljuju optimistični analitičari – „konačno stavljanje točke na proces raspada Jugoslavije“. Zašto sam tako pesimističan, i o kojim se novim problemima radi?
Prvo, očigledno je da Srbija neće priznati nezavisnost Kosova, nego će ga tretirati kao svoju teritoriju. O tome postoji široki politički konsenzus skoro svih stranaka u Srbiji. Stranka koja se jedina izdvaja po tom pitanju (LDP) je vrlo mala, i nema gotovo nikakve šanse da u dogledno vrijeme bude značajniji faktor. Tretiranje Kosova kao srpske teritorije značit će stalne sukobe s onima koji će priznati Kosovo kao nezavisnu državu. To će praktički onemogućiti daljnje pregovore o pristupanju Evropskoj Uniji, te će zaoštriti bilateralne odnose sa svim zemljama koje priznaju nezavisnost Kosova. Doći će do napetosti, pa će Srbija jednostavno morati održavati svoje vojne i policijske jedinice u stalnoj pripravnosti, te će trošiti na obranu daleko više nego što bi bio slučaj da do takvog priznavanja Kosova ne dođe. Ona će biti okružena zemljama članicama NATO saveza, a današnjom je izjavom premijer Koštunica praktički proglasio NATO okupatorskom vojskom na srpskom državnom teritoriju.
Drugo, kosovsko pitanje je sada vrlo velik problem i za samu Evropu, koja je (a zapravo se postavlja pitanje: i je li) pristala da bude jamac reda i mira na toj teritoriji. Istovremeno, neke zemlje-članice Evropske Unije neće priznati nezavisno Kosovo, pa će se postaviti pitanje – kako će i tko će u ime Evrope donositi odluke u vezi s tom misijom. Bez jedinstvenog stava o priznanju Kosova, postavlja se pitanje i što je to evropska „zajednička“ vanjska i sigurnosna politika, te hoće li biti moguće uskladiti politiku daljnjeg širenja na zemlje Zapadnog Balkana. Tretiranje Evrope kao čuvara reda na Kosovu, u situaciji u kojoj se glavne odluke donose u Washingtonu i Moskvi, oslabit će Evropsku Uniju, a to znači – i njenu ulogu kao faktora suradnje i stabilnosti na Zapadnom Balkanu.
Treće, dogodi li se da Republika Srpska krene putem Kosova (ili da odluči permanentno blokirati institucije vlasti u Bosni i Hercegovini), stvorit će se nova kriza u Bosni i Hercegovini. Podrži li Rusija u tom slučaju Republiku Srpsku, rusko-američki sukob će se prebaciti s pitanja Kosova na pitanje Bosne, a to bi značilo destabilizaciju svega što je učinjeno u toj državi.
Četvrto, eventualno priznanje Kosova od strane Hrvatske, moglo bi otvoriti i pitanje podrške SDSS-a sadašnjoj hrvatskoj vladi. Ako SDSS izađe iz vlade u znak protesta protiv eventualnog priznavanja Kosova, to će zaoštriti srpsko-hrvatske odnose i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Prizna li Hrvatska Kosovo, u najmanju se ruku može očekivati ukidanje sadašnje odluke o suspendiranju viznog režima između Srbije i Hrvatske, te ponovno uvođenje viza na obje strane.
Peto, zbog toga što će Srbiju vidjeti kao stalnu prijetnju, Kosovo će zavisiti od podrške koju uživa u Sjedinjenim Državama, a ta podrška morat će biti velika, jer će i prijetnja održanju nezavisnog Kosova također biti velika i – kako su najavili srpski političari – permanentna. Za Sjedinjene Države, Kosovo će biti novi Izrael, čije održanje u najvećoj mjeri zavisi od američke podrške.
Šesto, kontroverze oko Kosova dovele su na Balkan – izrazitije nego ikad ranije – dvije velike svjetske sile: Sjedinjene Države i Rusiju. Rusija će biti sve prisutnija u Srbiji, a Amerika na Kosovu. Sudaranje Amerike i Rusije događat će se na Ibru, i to će tako ostati sve dok se jedna od tih dviju sila ne povuče s Balkana, a to znači – u nedogled.
Sedmo, tek treba vidjeti postoji li „kosovski nacionalizam“, ili se kod Albanaca na Kosovu zapravo radi o albanskom nacionalizmu. Fotografije s proslave proglašenja nezavisnosti koje do nas dopiru ovog popodneva, pokazuju da oni koji slave nose šalove s natpisom „Albanija“, a ne „Kosovo“. To ukazuje da je albanski nacionalizam na Kosovu jači od nekog kosovskog, kojeg dosad nitko nije čak ni spomenuo. Kosovski Albanci za sebe ne kažu da su Kosovari, nego su Albanci, a albanski nacionalizam će (baš kao i srpski, i hrvatski, i svaki drugi) i dalje inzistirati na parolu „svi Albanci u jednoj državi“. Stvaranjem kosovske države, stvara se i „njemački sindrom“: jedna je nacija podijeljena u dvije države. Kao što se Njemačka ujedinila uz slogan – „mi smo jedan narod“, tako će i albanski nacionalizam (osokoljen eventualnim priznanjem Kosova) inzistirati na nelogičnosti postojanja dviju država jednog naroda. To, naravno, otvara i pitanje budućnosti Makedonije, kao i pitanje stabilnosti južne Srbije.
Osmo, ostaje otvorenim pitanje sjevernog Kosova, koje već sad živi kao de facto dio Srbije, a vrlo je vjerojatno da će tako i ostati. Danas proglašena država je podijeljena, i tek se sad otvara pitanje eventualne „mirne reintegracije“ njenog sjevernog dijela. Ne čini mi se izglednim da će do toga doći – ni u skoroj, ni u daljnjoj budućnosti. Štoviše, daleko su veći izgledi da Kosovo ostane podijeljeno.
To znači da bi čak i da sve evropske zemlje priznaju nezavisnost Kosova, to priznanje i dalje ostavilo brojna otvorena pitanja i probleme. U tim okolnostima, samo proglašenje pa čak ni priznanje ne rješava skoro ništa. Oni koji misle da je ovo „kraj raspada Jugoslavije“, ili da se time rješava „posljednji preostali problem Balkana“, u ozbiljnoj su zabludi. Štoviše, sadašnja situacija ne samo da produžava, nego povećava i zaoštrava agoniju i Srbije i Kosova, s tim što je ona još dodatno zakomplicirala stvari time što je na Balkan – a to zapravo znači: u Evropu – dovela dvije vanevropske sile, koje (naravno) vode računa o svojim interesima, a ne tamo o nekim Albancima ili Srbima.