Već nekoliko dana pokušavam da nađem vremena i da smislim odakle da počnem priču o tom mestu.
Preko sedam brda i sedam mora i sedam gora bio jednom jedan bioskop. Imao je baštu. Kuću je delio sa Gradskim pozorištem. Bašta je bila samo njegova. Nekad pre mnogo godina bašta je služila za letnje projekcije, a onda i kao klub mladih, za koncerte, festivale i sl. .. No ovo nije dobar početak jer nije u pitanju bajka.
Da probamo ovako... Sećam se letnjeg pljuska koji nas je uhvatio, mene i ćaleta, tj. dok smo žurili da pogledamo neku komediju sa But Spencer-om i Terence Hill-om. Pa onda projekcija Doors-a koju smo devedeset i neke odgledali dva put sedeći u zimskim jaknama. Moj sedamnaesti rođendan, Kad bi... festival i mi, odlični đaci, društvo dobrih devojčica koje su te večeri .. Bile smo dobre. No, da se ne uplićem previše u svoja sećanja, jer danas sam pročitala nečija, veoma slična i sasvim su dovoljna za jedan blog.
Moj gost autor je dokona popadija, a ovo je njena:
Tezga za sećanja
Bilo je to juče.
Ne, lažem. Bilo je jako davno, ali pamtim.
Zapravo, jedno od prvih sećanja koje imam.
Moja šaka steže očev palac (jeste, ova lopata je nekada bila toliko mala da je jedva obavijala očev palac). Kupujemo kikiriki. Onaj u tvrdoj ljusci. Šetamo centrom grada i jako sam važna u tom trenutku. Idemo u bioskop.
Ne, ne sećam se šta smo gledali, sećam se šaka, sećam se kikirikija, puno ljudi i tog osećaja sopstvene veličine. Bilo je nešto lepo i bila sam srećna.
Par godina kasnije, pošla sam u školu i vodili su nas da gledamo film. Gledali smo Crnog bombardera, to već pamtim. Nije bio film za decu u prvim razredima osnovne, ali šta sad, bile su devedesete i nije baš moglo da se bira. Godinama sam bila zaljubljena u Dragana Bjelogrlića (šta zna dete) posle tog filma. Starijeg brata su mi tada izbacili iz bioskopa jer je pravio pizdraije sa drugarima i umrla sam od blama zbog toga, jer sam smatrala da je to vrhunac poniženja - da te neko izbaci iz bioskopa. Već tada sam doživljavala biskop kao nešto što treba da se poštuje.
Prošlo je više godina, bila sam već u srednjoj školi. Mrak je, moj prvi dečko sedi pored mene. Nema grljenja i ostalih budalaština, jer nema smisla, tu je ceo grad. Gledamo Tri palme za dve bitange i ribicu. A meni se piški. Al, kao, ne malo, mnogo mi se piški, umirem kao da mi neko zabija nož u stomak i sramota me je da kažem da mi se piški. Još sam više očajna jer znam da, ako i uspem da se probijem kroz tu gužvu da odem TAMO, da je tamo odvratno, prljavo i čisti se, fazon jednom godišnje. I trpim kao kreten. Dan danas, kada neko pomene taj film, meni se pripiški. Zapravo, mislim da vučem neki trajni poremećaj bešike od tada.
Još uvek sam u srednjoj školi. Delimo džoint drugarica, dečko i ja i odlazimo u bioskop. Kupujem kartu na šalteru, dok me blagajnica zblanuto gleda, a mene odmah puca paranoja da je provalila da smo duvali, da mi poznaje roditelje i da će im sve reći. Ona je, zapravo bila zbunjena, jer smo bili jedini na toj projekciji. Otvaraju bioskop za troje naduvanih tinjedžera. Gledamo film dok nam pacov protrčava pored nogu. Bio je odličan film, nemam pojma o čemu se radilo, ali se sećam da smo se smejali i da smo godinama kasnije prepričavali kako smo imali privatnu projekciju u Palanačkom bioskopu.
Pred kraj srednje škole, gledala sam svoje burazere od strica, koji su tek pošli u školu i pomislila kako je šteta što oni samo ponekad sa učiteljicom idu u bioskop. Jedne subote sam ih povela da gledamo neki crtani u bioskopu. Oni deca, ja klinka. Naravno, crtać nije bio sinhronizovan i oni su na početku pogledali u mene očima punim očekivanja s pitanjem: ,,Hoćeš li da nam čitaš?". Osvrnula sam se po polu praznoj sali i ugledala jednog čoveka sa vrlo malom devojčicom.
,,Dođite ovamo", rekla sam im i premestila ih do tog čoveka.
Crtani je počeo, a on je počeo da čita prevod svojoj, pretpostavljam, ćerci.
,,Samo slušajte šta ovaj čika čita", šapnula sam im i zavalila se u stolicu.
Jeli smo kikiriki. U ljusci.
Oni dan danas to pamte, pitajte ih. Znaju i kako se zvao crtać.
Ja sam odavno podigla sidro iz Palanke. Pre devet godina, da budem precizna. Završila sam fakultet sa samo jednom ambicijom: da se tamo ne vraćam, osim turistički. Ali tamo su ostali ljudi koje volim i vraćam se često.
Pre par meseci, jedan od te dvojice braće, došao je kod mene za Beograd. On je sada u srednjoj školi, vreme kada je sve novo i sve želi da proba. Bilo je novo što se vozio tramvajem, vodila sam ga na kinesku klopu i otišli smo na svirku uveče. Međutim, kada sam ga pitala: ,,Šta ti se sada radi?", on je odgovorio: ,,Ide mi se u bioskop".
I otišli smo u bioskop, gledali smo Hobita.
Danima posle toga on je svojim drugarima prepričavao da je bio u Beogradu kod sestre i da je gledao Hobita i oni su mu zavideli, jer u Palanci odavno više ne radi bioskop.
Nema Hobita, nema Crnog bombardera, nema privatnih projekcija za naduvane tinejdžere i blamova pred prvim dečkom. Nema , jer ne radi bioskop.
Gnev zbog toga što nema biskop Palanka je uspevala da ublaži činjenicom da, eto, u mnogim gradovima ne rade biskopi, da je sve skupo, da se nema. Prosto nema i nekako, ugušiš u sebi potrebu za tim čega nema, jer smo fakat navikli da nema mnogo elementarnijih stvari od bisokopa. Recimo, leti nema vode. Skoro da nema ni pozorišta. Nema drveća u centru grada. Nema posla za mlade. Nema ni za stare. Nema više ni ljudi tamo, jer su mnogi kao i ja odlučili da ne žele da trunu u toj duhovnoj i materijalnoj bedi. Bioskop je još i najmanji problem kada shvatiš čega sve nema i sa čim si se saživeo.
I onda - TRAS, doživiš šamar, jer čuješ da je lokalna vlast dozvolila da se u letnjoj bašti bioskopa (za neupućene: jednom sasvim lepom objektu koji je nekada zaista služio za letnje projekcije) napravi buvljak.
Šamar kulturi grada koji verovatno ni Nušić ne bi mogao da smisli koliko je kreativan i koliko simbolike ima u njemu. Buvljak, dakle pijaca, na mestu koje je prvobitno predviđeno za kulturna dešavanja. Ne treba ti Veliki rečnik simbola da shvatiš značenje i da u tebi oživi sav godinama potiskivani bes. Da ironija bude veća, to će biti treći buvljak u gradu koj ima 25 000 stanovnika. Beograd ima jedan buvljak, Novi Sad ima jedan Najlon, ali Smederevska Palanka će imati tri. I ni jedan bioskop.
Neki mladi ljudi koje poznajem su odlučili da se pobune i protiv toga. Nije to samo buvljak, ja to potpuno razumem. To je život u jednom mentalnom smeću, u konstantnom nazadovanju i gledanju kako sve što je iole vredelo oko tebe propada, kako sve polako postaje buvljak. Ovo je post podrške za te mlade ljude, za nekoga ko je konačno odlučio da ne gleda skrštenih ruku kako se sve oko njih pretvara u pijacu, za entuzijazam i energiju. Podržite ih ovde.
Hvala.
*Ja samo da dodam još i ovo.. Zamislte buvljak u parku ispred JDP-a, na trgu pred Katedralom, u dvorištu gimnazije u svom rodnom gradu... Tužno.