Задовољство ми је да је golubica.bg прихватила гостовање, уз напомену да је оригинални наслов текста одмах испод ‒ за блог је морао бити по техничким захтевима, због конфликта ћирилицe и софтвера сајта када је она у наслову (ето занимљивог доприноса теми). Дакле...
Ćirilica ili латиница?
Kad bolje razmislim, koleginica sa kojom sam vodila ovaj razgovor je u pravu: jeste izuzetno zanimljivo. Digrafija se tradicionalno definiše kao „upotreba dva različita pisma za isti jezik, kao što je slučaj sa latinicom i ćirilicom za srpskohrvatski, devanagarijem i arapskim pismom za hindi-urdu ili tradicionalnim i uprošćenim (pinyin) pismom za kineski" (DeFrancis 1989). Mnogo toga se promenilo od kad je nastao ovaj citat: hindi i urdu su sada zasebni jezici, neki bi rekli i srpski i hrvatski, ali u svakom slučaju, srpski je zadržao pravu digrafiju.
Šta je prava a šta „lažna" digrafija?
Prava digrafija je situacija u kojoj se dva pisma potpuno ravnopravno koriste i moguće je zameniti jedno drugim u bilo kojoj prilici. Suprotan primer bi bio recimo japanski, gde postoje četiri pisma, ali i jasna pravila za upotrebu svakog. Broj kanđi znakova je ograničen, pa se hiragana se između ostalog koristi za japanske reči za koje ne postoji kanđi; katakana služi za naglašavanje, termine iz flore i faune kao i za transkripciju reči iz stranih jezika, a romađi je latinično pismo, praktično transliteracija japanskog. Dakle, nemoguće je ili bar krajnje neuobičajeno napisati strano ime kanđijem ili koristiti romađi za japanske reči, to prosto ne biva. Postoji još jedna vrsta privremene digrafije, gde je paralelna upotreba dva pisma posledica perioda tranzicije sa jednog pisma na drugo. Ova situacija bila je karakteristična za bivše sovjetske republike, gde se nakon sticanja nezavisnosti obično prelazilo sa ćirilice na tradicionalno pismo koje je prethodno korišćeno.
I gde smo tu mi?
Pošto u srpskom niti ima posebnih pravila za upotrebu ćirilice i latinice, niti smo u procesu tranzicije s jednog pisma na drugo, možemo se hvaliti da naš jezik predstavlja jedan od retkih primera prave, potpune digrafije.
Ali da li je baš potpuno svejedno koje ćemo pismo koristiti? Pismo često igra i važnu ulogu u jezičkom identitetu, a naš je onda, čini se, dvojni. Jezički identitet je neraskidivo povezan sa nacionalnim identitetom, što je posebno uočljivo na ovim prostorima, te je neretko upotreba pisma i izuzetno emotivno pitanjе („ćirilizacijа" Novog Sada ili upotrebа ćirilice u Vukovaru). Ćirilica i latinica imaju i različite konotacije koje umeju i te kako da se razlikuju, pa je tako za neke govornike srpskog jezika ćirilica „srpska", a latinica „internacionalna" ili „hrvatska", ćirilica je „deo kulture i tradicije", a latinica „bezlična", dok je za neke druge ćirilica „nametnuta" a latinica „praktična", i tako dalje i tako dalje, dva pisma, hiljadu mišljenja...
Što se svakodnevnog života tiče, upotreba ćirilice ili latinice kod pojedinaca je isključivo stvar ličnog izbora, a u javnom prostoru pravila su definisana Ustavom Republike Srbije i Zakonom o službenoj upotrebi jezika i pisama, kojima se prednost daje ćirilici. Činjenica je da se ćirilica sve manje koristi u javnom prostoru i na internetu, uglavnom iz praktičnih razloga, dok je s druge strane ćirilica jedino pismo u službenoj upotrebi u Srbiji. Dakle, da li je ćirilica ugrožena? Da li joj preti nestanak? I ako da, šta je rešenje: čuvati je i promovisati njenu upotebu ili pustiti da zakoni evolucije jezika rade svoje pa ako i nestane, nestanku je bila sklona? Volela bih da čujem odgovore na ta pitanja, kao i sva druga koja se tiču ćirilice i latinice u komentarima, a u međuvremenu, zamolila bih blogozajednicu da uradi ovu anketu (http://www.surveygizmo.com/s3/1153401/Upotreba-irilice-i-latinice) i podeli je sa drugima gde god stigne. Popunjavanje ne traje više od nekoliko minuta, a rezultati će biti objavljeni na blogu za koju nedelju.