1. Postojeći izborni sistem u Srbiji, u primeni od 1992. godine, ima katastrofalne posledice zbog forsiranja partokratije i plutokratije, a na štetu demokratije. Proporcionalni izborni sistem, tj. sistem lista, u uslovima samo 1 (jedne) izborne jedinice (od 2000. godine) pogoduje stranačkim vrhuškama da lakše realizuju ekonomske i političke interese centara moći u Srbiji, a ne građanki i građana. Kada je cela zemlja jedna izborna jedinica, veza poslanika i njihovih birača NE POSTOJI! Istovremeno, poslanici moraju biti lojalni stranačkim vrhuškama, bez trunke autonomnog mišljenja i bez mogućnosti donošenja samostalnih odluka.
Da sve bude još gore, veća proporcionalnost izbornog sistema proizvodi fragmentarniji stranački sistem. Drugim rečima, stranke su prisiljene na stvaranje koalicija, što dodatno usporava razvoj demokratskih institucija u Srbiji.
I najzad, zbog izrazito proporcinalnog izbornog sistema, u Skupštini Srbije najveći broj poslanika je iz Beograda i Novog Sada. Više od polovine opština u Srbiji, i to onih najmanje razvijenih, uopšte NEMA svoje poslanike u srpskom parlamentu!
Dokle god se u Srbiji ne uvede barem kombinovani (mešoviti) izborni sistem, izlazak na biračka mesta će biti samo puka forma, a izbori - glasačka farsa.
2. Zakon o finansiranju političkih stranaka obavezuje sve stranke da JAVNO saopšte finansijske izvore na svojim internet stranama, ako donacije premašuju prosečnu srpsku platu. Od 81 registrovane političke stranke u Srbiji, samo je 6 (šest) partija javno objavilo tu zakonom obavezujuću informaciju. A to što je tih 6 stranaka objavilo, otvorilo je dodatna sumnjičenja u načine finansiranja.
„Zakon ima rupa i nejasnoća koje omogućavaju strankama da izbegnu javno objavljivanje finansiranja", rekao je nedavno Čedomir Čupić, član Odbora Agencije za borbu protiv korupcije. Takođe, Zakon o Agenciji za borbu protiv korupcije ne daje toj instituciji ingerencije za efikasnu borbu protiv prikrivanja finansijskih prihoda političkih stranaka. Agencija može samo da podnosi prekršajne prijave, koje u većini slučajeva ne donose rezultate.
„Agenciji nisu data ovlašćenja da vrši istrage i sprovodi zakon, pa se istražni i pravosudni procesi odlažu na neodređeno vreme", upozorava Čedomir Čupić.
Ako je tako, onda građanke i građani Srbije s punim pravom mogu da sumnjaju da stranke u Srbiji finansiraju tajkuni, mafijaški klanovi, tajne službe, domaće i strane, stranački lopovi...
Činom izlaska na glasačka mesta zapravo se aminuje ovakav tajni, mafijaški način finansiranja stranaka.
Dokle god se to ne promeni, bojkot izbora je jedini adekvatan odgovor pristojnog sveta u Srbiji.
3. Savet za borbu protiv korupcije predstavio je 29. septembra 2011. godine „Izveštaj o pritiscima i kontroli medija". Na osnovu prikupljenih podataka može se zaključiti da se nad medijima u Srbiji vrši snažan politički pritisak i da je nad njima uspostavljena potpuna kontrola. Posebno su zabrinjavajući oni delovi Izveštaja koji se odnose na sumnjive i tajne tokove novca. Od 30 najuticajnijih medija u Srbiji za čak 18 se ne zna ko su im vlasnici!!!
Režim je ukapirao da je više nemoguće direktno uticati na medije, pa se obilato koristi zaobilaznim metodama, transferišući moć u ekonomsku, a potom, zloupotrebljavajući je, politički utiče na uređivačke politike medija.
Sa takvim, kontrolisanim i dirigovanim medijima, „ne samo da nije moguća bilo kakva borba protiv korupcije, već nije moguć bilo kakav demokratski poredak" - zaključak je predsednice Saveta za borbu protiv korupcije Verice Barać tog 29. septembra 2011. godine.
4. Zakon o odgovornosti za kršenje ljudskih prava, poznatiji kao Zakon o lustraciji, usvojen jula 2003. godine, do danas je ostao mrtvo slovo na papiru. Rok važenja zakona je do jula 2013, dakle još 15 meseci.
Lustracija podrazumeva preventivnu meru, kako bi stranački kandidati, koji su ranije kršili ljudska prava, biti onemogućeni da obavljaju javne funkcije.
Da je Zakon o lustraciji primenjen, što je ustavna obaveza, on bi za sve kandidate dokazao imaju li ili nemaju opterećenje iz autoritarne prošlosti, tokom strahovlade Miloševića i Šešelja. Drugim rečima, da li su oni zaista biračima poželjni kandidati, koji zaslužuju poverenje i imaju moralno pravo da se bave politikom.
Samo bojkotom izbora izbegava se mogućnost da vlast opet dobiju oni koji su najgrublje kršili ljudska prava i na koje, na žalost, još uvek nije primenjen Zakon o lustraciji.
5. Srbija još uvek nije donela Zakon o otvaranju tajnih dosijea. Takođe, Srbija nema ni Zakon o arhivama i arhivskoj građi.
DS, SNS i SPS, kao i sve ostale parlamentarne stranke, sem LDP i SPO, odbile su da se ovi zakoni donesu u skupštini.
Znači, izlaskom na glasačka mesta, podržavaju se i dalje nekontrolisani uticaji tajnih službi u Srbiji i toleriše neodgovornost za sve zločine iz prethodnog perioda.
A bojkotom se iskazuje NEMIRENJE sa prikrivanjem zločina i pogubnim delovanjem civilnih i vojnih službi bezbednosti.
6. Nijedan predsednički kandidat nije JAVNO obećao da će nakon izbora dati ostavku na položaj predsednika svoje stranke i na sve ostale javne funkcije, što je ustavna i zakonska obaveza.
Kako verovati onima i glasati za njih, koji u startu krše Ustav Srbije i njene zakone?
Bojkot 6. maja jedini je etički odgovor svakog mislećeg i slobodnog bića u Srbiji, kao izraz i potvrda NEPRISTAJANJA na partokratiju i plutokratiju, čiji su simboli - KORUPCIJA i LAŽ.