Vest koja se nekako i naslućivala poslednjih nekoliko sedmica, koliko traje ona najočiglednija faza predizborne kampanje. Predsednik Srbije, Boris Tadić, odlučio je da ipak skrati svoj mandat i da samim tim, nekoliko meseci pre vremena, zajedno sa parlamentarnim i lokalnim izborima, budu održani i predsednički izbori.
Ima tu najmanje dve velike grupacije zainteresovanih. Jedna grupa će apriori napasti ovu odluku, tražeći u njoj sve moguće negativne aspekte, dok će druga grupa u takvoj odluci predsednika države nalaziti pozitive aspekte. I jedni, i drugi argumenti su ovih dana toliko ponavljani, da ih ovde naprosto treba zaobići. Makar ih ja neću pominjati. Postoji li i onaj treći, umereniji, manje interesni i manje napaljen deo javnosti, one javnosti koja na takav potez gleda iz neke svoje ravni, koja nije toliko bezrezervna i „već unapred profilisana“?
Upravo ta treća grupacija, ako je dozvoljivo do te mere pojednostaviti razuđen sistem pojedinačnih gledišta i interesa, predstavlja ključ svega onoga što dosadašnje ankete nisu uspele da u nekoj preciznijoj meri odrede i pretvore u raščlanjene procente, koji u krajnjem ishodu, u raznim varijacijama zbira, daju matematiku za većinu u parlamentu. A sada, evo, i za ishod predsedničkih izbora.
Jedan značajan broj analitičara je zamerao da je dosadašnja kampanja bila nekako uopštena, da se ticala "samo ekonomije" i da je sve to daleko od običnog čoveka. Od ovoga trenutka će cela predizborna priča dobiti i notu onog ličnog. Personifikovanog. Dva nesumnjiva favorita, i nekoliko sitnijih, ali nimalo naivnih igrača koji će kroz predsedničku kampanju nastojati da dodaju još najmanje jednu boju svojoj stranačkoj prezentaciji, u tom prvom krugu tražeći najbolje načine da se malo demagoški, malo nedemagoški (ne znam šta bi to tačno bilo), nametnu potencijalnim biračima. Igrarija će potom uslediti i između dva kruga predsedničkih izbora, kroz trgovinu podršci jednom od dva preostala kandidata. Boris Tadić je tu favorit. No, cela storija nije ni izbliza tako jednostavna.