Radoslav Stojanov, radnik "Šinvoza", umro je na protestu u Beogradu, u Domu sindikata, pre par večeri. Njegova kćerka Natalija, pamtiće poslednju rečenicu koju joj je rekao: - Žao mi je, mila, što nismo zajedno proslavili tvoj rođendan.
Njegov kolega Dragan Perić ubio se 31. avgusta. Dragan je umirao sa fabrikom - pričaju njegove komšije. - A, kada je bilo izvesno da neće moći da vrati kredit banci za školovanje sinova, presudio je sebi.
Pre nešto više od dve godine, ubio se i Milija Jovanović. Dva sata pre Milijine sahrane, njegova supruga rodila je sina.
***
Mesar u klanici “BEK”, Radovan Gaborov, umro je u 54 godini - na fabričkoj kapiji, gde je danonoćno dežurao za dnevnicu od 20 i 30 dinara. - Prvo su mu davali ovaj novac za autobusku kartu. Ali, on je išao pešice, kako bi uštedeo i kupio hleb, koji nam je postao glavna namirnica... Onda mu nisu davali ni te pare - priča Radovanova supruga Aranka.
I ona je bila zaposlena u BEK-U, a posle dve decenije rada u teškim klaničkim uslovima, koji su ostavili vidnog traga na njeno zdravlje, zajedno sa suprugom bukvalno se našla na ulici. Aranka je sakupila sve stare porodične stvari i počela da iznosi na pijacu, kako bi prodajom došla do neke pare. - Danima smo gladovali... Počeli smo i da se svađamo, a Radovan je sve to teško podnosio. Onda su mi jednog jutra javili da je umro na poslu. Jednostavno - srušio se na fabričkoj kapiji i na mestu ostao mrtav - priča Aranka.
***
Dragica Simić, udarnica Fabrike auto-delova FAD, pedesetogodišnja metalostrugarka, saznavši da će dobiti otkaz i pored činjenice da je najbolji radnik firme, obesila se 10. aprila 2006. Bila je mašinski tehničar, a 28 godina je u FAD-u radila kao metalostrugar. Nadala se da će je usled njene teške životne situacije (kći Marija na studijama, sin Marko nezaposlen, muž teško bolestan) izbrisati sa spiska tehnološkog viška. Molila je da je ne otpuste, barem dok joj kći ne završi školu, ali, uzalud. Njeno preklinjanje šefovi nisu shvatali ozbiljno. Simićeva je prekratila sebi muke obesivši se o radijatorske cevi u fabričkoj garderobi.
***
Dušan Pavlović (61), iz Valjeva, očajan što nije mogao da dobije zasluženu penziju, ubio se popivši veću količinu lekova za smirenje. Kao podstanar, živeo je sa 29-godišnjim sinom, dugogodišnjim pacijentom neuropsihijatrijskog odeljenju Zdravstvenog centra u Valjevu. U fabrici "Stefil" radio je 40 godina i 31 dan, ali je firma propala. Zbog toga pune tri godine nije imao posla ni plate. Uzeo je radnu knjižicu ubeđen da je stekao uslov za penziju. Želeo je da bar novcem od penzije pomogne bolesnom sinu.
Međutim, u Penzionom fondu rekli su mu da "Stefil" nije uplatio poreze i doprinose za pet godina. Regulisali su tri godine koje su mu nedostajale. Ali, bivša firma nije želela da uplati i za preostale dve. Pomoći nije bilo ni iz Centra za socijalni rad u Valjevu, iako su Dušan i njegov bolesni sin živeli od svega 6.000 dinara mesečno, koliko je sin dobijao kao pomoć.
(tekstovi preuzeti iz današnjih Novosti)
Sve ove tužne priče govore o običnim ljudima. Živeli su normalne živote, stvarali porodicu, radovali se, sticali i kućili se koliko su mogli. Nisu tražili ništa više od običnog života, dostojnog čoveka.
Imali su nesreću da su im preduzeća nakaradno privatizovana. Nekadašnji giganti, uzorne firme, srušili su se i oni su se našli na ulici. Svi snovi, nadanja, planovi pali su u blato tranzicije.
Ne vrede sada nikakve parole, izgovori, busanja, optuživanja, istraživanja. Njih više nema.
Bili su obični ljudi. Nisu tražili ništa više od običnog života, dostojnog čoveka.