Da se razumemo: nije to oduvek bilo tako.
Ali sad jeste. Njena je poslednja. i prva. I ona u sredini.
Doduše, ne sećam se kako je bilo to kad nije bilo ovako, ali volim da mislim da je bilo lepo.
Čudno je kako mi se drugari u kafani smeškaju kad pričam o tome ko je gazda u mojoj kuci. Mislim, samo kad lažem.
To ne govori isključivo o njihovoj pronicljivosti. To govori o gorkom iskustvu i opštosti pojave.
I nekako smo se navikli da ne pitamo jedan drugog ko zove kad onako žurno sa mobilnim napuštamo objekat da bi se javili sa ulice.
Nije baš da ja ne umem da podviknem, da se i to razumemo. U sebi. Ili kad ona izade.
Ima čak i situacija gde sam instruiran da se namrgodim ili škripnem kutnjacima; da mi ne bi vjerna ljuba bila ismejana kako je udata za krpu od covjeka.
Inace se ćutanje i bezuslovno slaganje najbolje vežba na tašti, pa onda na ženskim potomcima.
Tužan je momenat kad spoznaš da trinaestogodišnjem dojucerašnjem žgepcu a sad ali u nastajanju, služiš kao džak za trening. I kad skapiraš da ti u isto vreme pegla vijuge a drugim okom gleda na Glavnu očekujuci pohvalu i potvrdu o uspešno savladanoj lekciji.
I sad nekako shvatam blaženi osmeh mog Oprostimipapeta, dok čuči uz lenju reku buljeći u prazno a sve kobajagi motreći plovak...
Nirvana tišine, dženet bez polne subordinacije...
I na kraju?
Na kraju spoznaš da je Patrijarhat jedno veliko duplo golo, a Feminizam cisto ruganje žrtvama.
I čezneš da konačno sretneš Herr Alzheimera i Mr. Parkinsona, kad su ti već prijatelja Maligana isterali bez prava na povratak.
P.S.
Uvek mislim da blog ne treba da bude zatvorena forma, da priču treba ostaviti otvorenom da se grana i razvija. Ipak, moram ovde da postavim dodatna pitanja: zar ne zvuči smešno kad se konstatuje da karakter može da slomi - zvocanje?!
I da žene raspolažu najmoćnijim oružIjem u istoriji sveta, od Eve, Lepe Jelene i Kleopatre, sposobnim da iznervira Tvorca, sruši carstva i menja tokove civilizacije, a čije razorne snage postaneš svestan tek kad si bespovratno poražen?!