Gost autor: Mirakulus
I moj pradjed je bio šuster a prabaka primalja. Kažu da je na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće porodila svu djecu od slunja do Korenice. Moj je djed znao napraviti cipele i kad je imao 70 godina. cipele za baku koja je tada umirala od raka i nije ih živa obukla. Mozda joj je s tim cipelama htio produžiti život. Za prapradjeda ne znam što je bio niti za pradjedovu braću i sestre ne znam tko su i što su bili osim za jednoga koji je propio pola kuće pa je pradjedova obućarska radnja bila u jednoj polovini a u drugoj polovini je bila krčma kod Muže.
I pričali su za nekog šukunšukunšukundjeda koji je naselio to mjesto kad je oslobodjeno od Turaka i za to dobio 200 jutara zemlje. I imali su svoje groblje na kojem su pokapani i uvijek su bili uvažavani članovi zajednice carski oficiri neki i pukovnici isticali su se u bojevima jer je to mjesto bilo 7. kumpanija 3. Ogulinske regimente. Krvarili su i za austijskog cara a i za Napoleona. Pa opet za austrinjance. Jedno je vrijeme mojim predcima zapovjednik Sio stevan Šupljikac svojevremeno ađutant maršala Marmonta a poslije zapovjednik ogulinske regimente. Bilo je i učitelja i profesora i sudaca. Jednog stričevića od mog pradjeda ubili su kažu četnici 1935 godine nakon izbora. Bio je općinski bilježnik i ta smrt je odjeknula tim krajem jer je bio uvaženi stanovnik mjesta. Njegov sin je tada bio sudac u Gospiću a mlađeg sina su ranili kroz prozor u glavu. Sve me to kao malog nije puno zanimalo. Djedove priče slušao sam uzput i nisam im baš vjerovao. Ah 200 jutara u blizini plitvica ah pukovnici kapetani, majori. Sve su to bile priče i bajke za pred spavanje.
Dok. Dok nisam došao u neke ozbiljnije godine i dok me te priče nisu počele zanimati. Tako sam malo po malo otkrivao kako ima u njima puno istine i tako dan danas potomci tog šukunšukunšukundjeda imaju preko 30 hektara zemlje u tom mjestu makar našeg prezimena tamo od 1968 više nema osim na groblju. I pronašao sam pradjedov grob i sad ga uređujem. No nisam pronašao nešto za mene važno. Nisam pronašao crkvene matične knjige. U katastru kao pomočnom izvoru za rodoslovna proučavanja imaju podatke tek od 1997 godine. Pa u čemu je problem pitate se vi? Zašto nema knjiga? Zašto nema katastra? Odgovor je vrlo jednostavan odnio ga Petar Zinaić zvani pepi negdje tijekom ili pred Oluju kolovoza 1995. iz Slunja gdje su bile pohranjene. I što bih ja sad htio? Pa ništa. Htio bih samo znati tko su mi predci koje je korijenje pušteno na granici Like i Korduna kako su se zvala pradjedova braća i sestre tko su im djeca da se upoznam sa rodbinom jer ove koje sam pronašao ima ih po cijelom svijetu. Da se okupimo i pokažemo kako nas još ima. Eto samo to. A za to mi nedostaje ono što je Pepi Zinaić ukrao i odnio u Srbiju a ne znam što će u
Srbiji matice nekog sela s granice Korduna i Like?