ili Šta jedno mišljenje čini vrednim slušanja?
Milan Nikolić
Prvo izdanje emisije "Debata" na kanalu televizije B92 dobronamernom i zainteresovanom gledaocu moralo je doneti samo mučninu. I to ne trenutnu, prolaznu kao posle pokvarene konzerve, već jedno ozbiljno gađenje koje mora da odvede u zapitanost - šta sam pojeo, gde sam pogrešio...
Dobronameran gledalac, podstaknut da na televiziji vidi nešto novo ili je takva namera, ovde i sada, utopija po sebi, možda ima razumevanja za surova medijska vremena. Za one unutar kutije ona znače nemilosrdnu borbu za svakog ko će olabaviti prst na daljinskom upravljaču i zadržati se baš tu, a za one ispred kutije suočavanje za svim tim "samo za njih" spremljenim receptima, "do sada neviđenim šou programima", "intrigantnim temama", "neverovatnim zapletima"...
Naslov prve Debate bio je "Ratko Mladić - između mita i stvarnosti". U redu, možda se o tome može još nešto reći. Možda je takva tema i potrebna u trenutku kada tabloidna štampa Mladića čini ozbiljnim superstarom, herojem u ilegali, odmetnikom velikog srca i tragične sudbine, žrtvom nad svim žrtvama. Taj koncept, zasnovan na melodrami i tapaciran patetikom, ozbiljno je dizao tiraže dnevne štampe poslednjih nekoliko nedelja. Da, i i oni moraju da se bore za opstanak, za dvadesetak dinara iz nečijeg novačanika, ni u "printu" ne cvetaju ruže. Mladićeva fotografija zasenila je sve silikone, nove ili stare, tek ugrađene ili remontovane, sve ljubavne jade starleta i tajkuna, baš svaki seks "uživo", sve pokradene pare, sva ministarska blamiranja, sva poskupljenja i pojeftinjenja, a bombastičan naslov o sudbini generala bio je ubitačni, nepogrešivi eye catcher.
I sada, vi, kao dobrobnameran gledalac, čudom zapao u stanje blažene naivnosti, očekujete da u jednoj ozbiljnoj emisiji na jednoj respektabilnoj televiziji, vidite nekog ko će vam objasniti kako funkcioniše mehanizam manipulacije, kako se širi fama i fabrikuju mitovi, nekoga ko će Mladića očistiti od te opore herojske glazure, od patriotskih šablona, podmetnute argumentacije, silovanih reči...I? I dobijete Ljiljanu Bulatović. U paketu sa njom Kosta Čavoški se čini samo kao bezazleni ukras, onaj koji racionalizuje i u pseudoargumente pakuje njenu biografsku i ljudsku strast. Kao kada biste Ljiljanu Smajlović stavili pored Mladena Obradovića ili Koštunice i...ima tih mogućih dueta na pretek.
Šta je to što čoveka dikredituje zauvek, šta je to što izvodi iz ljudskosti, što je neoprostivo čak i onda kada pojavljivanje takvog pred kamerama garantuje mnogo vike, mnogo buke, mnogo teških reči i mnogo mirnih prstiju na daljinskim upravljačima? Šta je ako nije "preoravanje grobova rukama" da bi se oslobodila "plodna zemlja"? Čak i u vremenu podignutih rampi, spuštenih standarda, smanjenih očekivanja, relativizovanih vrednosti. Čak i pored tvrdog stava novinarke, koja je pokušavala da ostrašćenu biografkinju zadrži u granicama pristojnosti i spreči je u novim verbalnim izlivima mržnje.
Opet, dok se to gleda, dok se posmatraju ta lica kada ćute, dok neko drugi govori, ne može se oteti utisku da je za mnoge zaklete jurišnike, sve to samo show off. Uživanje u sopstvenoj izmaštanoj važnosti, pa i uživanje u međusobnom blaćenju, vređanju, savršenim dosetkama koje će neko sutra negde citirati, vratolomnim stilskim figurama koje će se, ukoliko zaista budu efektne, upisati u neke anale ili neki CV. Biografiju. U svom tako važnom ja. I u budućoj zasluženoj ljubavi auditorijuma.Takvu težinu imaju i njihovi argumenti. Čini mi se da je to ono što im po pravilu nedostaje kada govore o onome što ih "boli". Kad umesto činjenice, umesto brojki i slova, ponude parolu, tada govore sve o svom odnosu prema onome za šta se bore, u šta se kunu i šta brane, štite, ne daju...
Da li je Liljana Bulatović, zvanični biograf Ratka Mladića (biografi i njihovi likovi su inače velika tema), neko ko može da pomogne u rasvetljavanju postavljene dileme čak i kao ostrašćeni oponent, obožavatelj generalovog lika i zaljubljenik u njegovo delo? Da li se iz dijaloga sa njom može roditi nešto konstruktivno? Nešto pametno zaključiti? I, s druge strane, da li je zagarantovana napeta dramaturgija, svađa tamo gde joj nije mesto, to pretvaranje političke debate u "Farmu", urlanje i vređanje koje uvek ima "prođu" - argument za njeno pozivanje u studio.
Predsednik Tadić je povodom hapšenja Mladića izjavio da je konačno skinuta "ljaga" sa jednog naroda. To što je "konačno" ili "najzad", ide i njemu u zaslugu, ali dobro je što je upotrebio reč "ljaga". Nema potrebe da se ona, zahvaljujući idolopoklonicima koji o svojim idolima pišu na osnovu "temeljnih etičkih vrednosti, istorijski utemeljenih vrednosti čovečanstva, odnosno, srpskog naroda" - odigrava i nanosi ponovo. Pre svega zbog žrtava, ne samo zbog gledalaca. Vremena su ionako i u svakom smislu - surova.