Naš sjajni savremeni pisac, matematičar i filozof Vladimir Tasić, u svom najboljem romanu koji uzeh ovih melanholičnih zimskih dana ponovo da pročitam, daje sledeću briljantnu minijaturu - pravi portret zla, itekako aktuelan (i deluje sve aktuelnije!) u savremenoj Srbiji:
Iza nas, iza brata i mene, u bioskopu, sedeo je muškarac srednjih godina u mantilu od balon-svile. U krilu je imao veliku akt-tašnu. Pamtim da nas je nekoliko puta upozorio da ne grickamo semenke. Šiptari, rekao je, pišaju na te semenke, zato su tako slane. Gospodine, upitao je brat, otkud vi znate da je to baš taj ukus? Probali ste? Slušaj ti, pacicvrku, odbrusio je tip u mantilu, nemoj da ti se ja sad ispišam na glavu, pa ćeš da probaš! I nisam ja gospodin, dodao je, ja sam drug. Kada je na platnu došlo do atentata, naš drug je skočio tako naglo da me je tašna udarila u potiljak. Urlao je na sav glas: Opa bato! Opa! Šta ćeš sad, pederu jedan? A? Pokazao je tebi Gavrilo Princip! Da stvar bude gora, dotični džentlmen je, kao i mi, imao komplet karata za Novosadski mini-Fest. Čitave nedelje sedeo je iza nas i častio nas svojim komentarima. Za vreme Bledolikog jahača naglas je odbrojavao mrtve zlikovce i upozoravao Klinta Istvuda da mu se neko prikrada s leđa; za vreme Brazila dernjao se da je prevaren i zahtevao da mu se vrati novac. Došlo mi je da ga oteram u vražju mater, ali brat me je sprečio.
Oproštajni dar (Svetovi, Novi Sad, 2001), str. 84
Nažalost, mislim da svako od nas poznaje i više od jednog ovakvog egzemplara. Mada ovakav izvanredni portret gotovo da ne zaslužuje ni reč više, ne mogu da odolim, a da ne pokušam da nabrojim koje sve aspekte vrhunskog, autentičnog zla imamo ovde na meniju: malograđanštinu, nacionalni šovinizam, oduševljenje terorizmom, fašističke insinuacije usmerene protiv čitavog etnosa ("Šiptari..."), prezir prema građanskom društvu i vrednostima ("nisam ja gospodin"), birokratski komunizam ("ja sam drug" sa "velikom akt-tašnom"), homofobiju ("šta ćeš sad, pederu jedan?"), morbidnost, nerazumevanje i prezir prema modernizmu ("Brazil"), te iznad i pre svega - bahato nevaspitanje. Od ponekih ministara, pa sve do najširih slojeva srpskog biračkog tela: deluje poznato, zar ne?