Zurite na vazan sastanak. Pred vama je raskrsce ciji semafor svetli zutom i samo je pitanje sekundi kad ce se upaliti to crveno koje preti da vam ukrade neizmjerno dragoceno vreme. Najbitnija stvar je sto se raskrsce cini prilicno “cistim” sto ukljucuje da na vidiku nema saobracajne policije, pa samim tim smanjuje rizik da budete uhvaceni.
Da li biste prosli kroz to isto crveno ako znate da su na vasem raskrscu instalirane kamere koje ce sasvim vjerodostojno uslikati vase tablice i vreme kad ste projurili kroz crveno?
Iako nisam vozac, prilicno sam siguran da se ponasanje mnogih vozaca drasticno mjenja u zavisnosti da li na nekom raskrscu postoji vidljiv znak da je isto opremljeno vec pomenutim kamerama.
“Da su svi ljudi andjeli ne bi nama zakon ni trebao”, rekao je jos davno James Madison.
Da znamo da nema policije niti kamera, mnogi od nas ne bi imali dovoljno razloga postovati bilo koji zakon.
Houston se prije cetiri godine pridruzio rastucem broju americkih gradova koji su odlucili na svoja najprometnija raskrsca postaviti kamere.
Finansijska dobit iznosi 44 miliona u poslednje cetiri godine, otkad kamere fotografisu nestrpljive ili nepazljive sofere.
Ukoliko vas je kamera uslikala, na kucnu adresu vam stigne racun od 72 dolara. Naravno, sve skupa sa prilicno vjerodostojnim slikama kao dokazima vaseg prekrsaja. Kazna se placa bez prava da se pojavite na sudu ili trazite zastitu advokata.
Nema tu posla za sudije za prekrsaje, jos manje za advokate ili za policiju.
Razlozi protiv kamera na raskrscima se krecu od onih banalnih ( “Zar ja, kad zurim u crkvu da ostavim donaciju, jos moram da platim nekoj privatnoj kompaniji jer su me uslikali na nekom raskrscu kako prolazim crveno?!”), do onih ozbiljnijih (“Ako vlada moze da me kaznjava zbog necega, onda valjda ja imam pravo da se branim na sudu?”) pa sve do onih razloga koji imaju prizvuk teorije zavjere (“Ova zemlja sve vise lici na Orvelovu knjigu “1984”-pazite, Big Brother vas posmatra!”).
Sto se istrazivanja tice, ona se krecu od tvrdnji da kamere drasticno smanjuju broj nesreca, da iste nemaju ama bas nikakv uticaj, pa sve do onih tvrdnji da kamere ustvari povecavaju broj prometnih udesa.
Izgleda da rezultati istrazivanja ipak ponajvise ovise o onima koji ista istrazivanja finansiraju.
Bilo kako bilo, protivnici kamera, iako suprotstavljeni finansijski mocnijim privatnim kompanijama koje su potpisale ugovor sa gradskom vladom oko postavljanja kamera, su uspijeli problem staviti pred glasace.
53% glasaca je kamerama reklo ne, dok je njih 47% podrzalo postojanje kamera.
Demokratija u Teksasu je, kako neki ovih dana vole da kazu, uspjela da pobjedi velikog brata, tj. interes bankarskog giganta “Goldman and Sachs“ koji je vlasnik American Traffic Solution, kompanije koja je ustvari postavila kamere.
Ljudi k’o ljudi, od Teksasa do Srbije, vole da osjete ukus pobjede, pogotovo nad mocnijim od sebe.
Ipak, pitam se nije li ovo jedna od onih Pirovih pobjeda gdje ce mocni izgubiti dobit, vlada povjerenje, a ogromna vecina ce se na cestama suociti sa opasnoscu od nestrpljivih i nepazljivih vozaca kojima ce cinjenica da nema niti policije niti kamera, biti dovoljna da projure jer je njihovo vreme najbitnije.
Ili je ipak u svjetlu predizborne retoricko- populisticke kampanje u SAD gdje se toliko pricalo o djeci bozijoj, o najvecoj naciji na svijetu, neko povjerovao da smo uistinu svi andjeli, pa nam kamere, a sutra moze bit, i policija- potrebni nisu.