Pošto su se pre desetak dana potukli lekar i pacijent, a još se ne zna ko je prvi i kako počeo, pre neki dan nova drama - po lekarskim izvorima, pretučena je doktorka koja je, navodno, odbila da pomogne bolesnom dvogodišnjem detetu (dete ima tumor na mozgu), a optužena majka izjavljuje da se doktorka saplela o njenu nogu(!?). Bilo je raznih sličnih slučajeva i ranije i uvek bi se lekari oglasili tražeći status službenih lica. Ima opravdanja za zahtev, ali čini se da su razlozi protiv mnogo brojniji:
1. zato što se mnogi lekari NE ponašaju u skladu sa strukom i etikom (što, naravno, ne opravdava fizičke napade na njih), pa bi se s novom privilegijom osećali još zaštićenijim;
2. zato što država do sada nije zaštitila nijednog pacijenta u sporu sa zdravstvenim ustanovama;
3. zato što je tek nekoliko slučajeva korupcije isterano na čistac;
4. zato što bi takva asimetrična mera dodatno pogoršala položaj većine pacijenata koja je uljudna i (previše) strpljiva - svako insistiranje, u očaju i povišen ton mogao bi da bude smatran za napad na službeno lice, a pacijent bi u obrnutom slučaju bio potpuno obespravljen;
5. zato što državno zdravstvo ima skoro pa apsolutni monopol i zato što su građani prinuđeni da ga plaćaju i da trpe sve njegove mane koje nemaju nikakve veze s nedostatkom sredstava, na primer, već samo sa neorganizacijom i nedostatkom dobre volje, pa čak i elementarne humanosti;
... molim, nastavite. Ili imate drugačije mišljenje?
„Nedopustivo je da počionici za sve to dobijaju samo prekršajne prijave", kažu (za „Politiku") u Lekarskoj komori Srbije, a u Sindikatu lekara i farmaceuta (kom, ima ih bar dva i svaki negira legalnost onog drugog, ali možda nije ni važno?) da „lekari nisu uslužna delatnost i nisu servis koji ispunjava želje i zahteve". OK, kad bi lekari i mogli da budu delatnost (ma, shvatili smo), oni bi za početak morali da shvate da zdravstveni sistem postoji da bi bolesnima pružao neophodne medicinske usluge, a ne da se pacijenti ponašaju shodno očekivanjima lekara. Znamo da nas ima svakakvih i uvek mi je iskreno žao kada vidim bilo kog službenika koji bez pogovora mora (ili misli da mora) da izdrži razne neadekvatne izlive posetilaca (danas sam slušao kako je pacijent koji samo treba da zakaže pregled kod očnog lekara, samo na ljubaznu sugestiju sestre da ponese sve nalaze o npr. kardiovaskularnim bolestima i sl. nepotrebno ispričao gotovo celu svoju anamnezu, dok drugi čekaju), ali mi je mnogo više žao nas koji trpimo bahatost ili "samo" nezainteresovanost onih za koje alternativu nemamo. Mogu sada samo da naznačim deo strašnog iskustva u odeljenju jedne bolnice gde nema elementarne profesionalne brige o pacijentima (na primer - ne zapuštanje, nego odsustvo bilo kakvog tretmana velikih, bolnih i tvrdih otoka od infuzije, odsustvo redovne kontrole stanja kritičnih bolesnika, nedavanja kiseonika bolesniku koji se guši i sl.) - kada sam u kritičnom trenutku tražio intervenciju lekara s drugog odeljenja (jer ovo nema svog tokom popodneva i noći) i kada je doktorka odbila da krene sa mnom jer „to nije etično, može tako svako sa ulice da dođe da je pozove", morao sam da joj kažem da to možda i nije po nekoj njihovoj proceduri, ali da etično svakako mora biti; tek kada sam je pitao ko će biti odgovoran ako pacijentkinja umre, pristala je da pozove odeljenje sa koga sam došao i proveri moje navode, pri čemu me je okarakterisala kao „neprijatnog gospodina" (u dva telefonska razgovora), a onda me je kasnije (kada je ipak došla da pregleda bolesnicu), s neskrivenom slavodobitnošću izbacila iz sobe rečima „Rodbina napolje!" Da li bih ja bio sproveden u lisicama te večeri da je ona imala status službenog lica?
_____________
Izbori u Pompeji
Na današnji dan (tako bar kažu), 79. god. pre nove ere, u erupciji Vezuva, stradala je Pompeja. Otkopavanja u kamenju i pepelu „zamrznutog" grada traju i danas, a na zidovima su ostale sačuvane predizborne parole: „Birajte Brutija Balbu, on neće opljačkati gradsku blagajnu!", „Marsal će biti dobar edil! On će prirediti veličanstvene Igre!"...