Sećam se ko juče da je bilo, imao je 3 (tri) godine, razbacao igračke na sve strane, neće da ih skupi... pa ja zapretim:
"Sve što ne pokupiš dok se ja vratim iz kuhinje, ima da bacim u đubre!"
A moje dete me pogleda, onako... kako bih rekla... ko da oće da kaže: "Mene si našla da zahebavaš?", priđe gomili igračaka, pokupi 3 komada istih (od pola miliona ukupno prisutnih, leba mi), vrati ih na mesto i mrtav ladan reče:
"Ovo ostalo baci."
Vidim ja da je vrag odneo šalu, propao mi blef skroz naskroz, udarilo dete kontrablef. To jest, MISLIM JA da je kontrablef. Pa udarim kontra-kontrablef.
Uzmem sa gomile igračaka dve omanje, i krenem ka kanti za đubre.
On gleda.
"Jel' da bacim?"
"Baci."
"Ne šalim se, Marko, stvarno ću da bacim!"
"Baci!"
Jao mene, šta ću sad?! Kud da bacim, ne mogu da bacim, srce mi se cepa da bacim, žao mi da bacim, leleeeee!!! Turim ruke s igračkama nekako u kantu, ali ih ne ispustim, već zakovrnem nekako u rukav, džep, šta li, ne sećam se više tačno (tad sam još mogla da ga varam jeftinim mađioničarskim trikovima). Ali se dobro sećam da sam osećala da će mi srce prepući ako ih stvarno bacim.
"Eto, bacila sam. Skupljaj ovo ostalo, ili ću da bacim još!"
Gleda mene moj sin Marko. Smeška mi se, ljubi ga majka, pa se okrete, ode do one gomile igračaka, uze dva komada, dođe do mene i ladno ih ubaci u kantu za đubre.
"Pa, jesi ti normalan!!!" vičem ja, i vadim one igračke iz kante, pa nosim u kupatilo na dezinfekciju, dezinsekciju i deratizaciju.
I siđe osmeh sa lica moga sina Marka, a umesto njega se pojavi iskrena zbunjenost.
Tu ja shvatim da on mene uopšte nije kontrablefirao. On je, bre, mrtav ozbiljan bio rešen da pobacamo te njegove igračke. I sad mu uopšte nije jasno šta je sa mnom, što čas pričam jedno, čas drugo. (I useli se u mene nekakav strah da će, kad odraste, svima da priča da mu je majka bila teška šizofreničarka dok je odrastao.)
Poterah ga potom na kupanje, večeranje, spavanje, da mu skrenem misli s majke šizofreničarke, a kad se zanesvestio, sednem pa počnem da razmišljam...
Kome, bre, ja kupujem sve te igračke i zašto?
Dođem do poražavajućeg zaključka da ih, u stvari, kupujem sebi. Lečim traumu iz detinjstva. I prisetih se nekakve bele plastične table sa rupicama, i nekakvih raznobojnih plastičnih eksera, i kako sam mnogo volela da s tim ekserima na toj tabli "crtam". Ama mi uvek falilo tih vražijih eksera! I vazda kumila i molila roditelje da mi kupe još eksera! A oni - srca kamenoga - njet, pa njet! Nikada ih nisam dobila. Večna su mi ostala želja pusta... Valjda sam zato sa nežnih šesnaest, dok su moje drugarice s večeri i noćom vijale momke, ja pod prigušenim svetlom lampe vezla Vilerove goblene.
Nego... iako mi to razmišljanje od pre tri godine rasvetli traumu iz detinjstva, osta mi problem nerešen. Dan danas se DAVIMO U IGRAČKAMA! Stanje je alarmantno. Prelivaju se iz njegove sobe u dnevnu sobu, jer u njegovoj sobi više nema mesta. Ni ne znamo više šta imamo (on sigurno ne zna, a ja tek naslućujem). Sećam se, onako kroz maglu, "paki mama brm, brma" faze. Dakle, možete da zamislite vozni park. I dve garaže koje su izlomljene i pokidane, hebo me patak ludu što ih ne bacih još pre tri godine, samo skupljaju prašinu! Onda se sećam "bager" faze. Pa velike lego kocke faze. Pa gluposti iz Mekdonaldsa i Kindrejaja, gospodebožesačuvajisakloni!
I sad sve to treba da bacim.
Kako? Pobogu, kako?
Ne mogu, da me čereče, da me melju, da me na krst razapinju, ne mogu!
Postah žrtva one stare narodne "Dabogda nemao pa imao".
Jel' ima neko neki savet? Jel' ima negde neko prihvatilište za sirote igračke? Muzej? Groblje? Bilo šta, samo da nije - đubre.
Pomagajte ako Boga znate.
Propadoh od nebacanja.