Danas se nalupetao ugledni privrednik u vezi sa predlogom poreske reforme, malo pre toga i profestorka fakulteta. A bilo je i drugih prodavača sumnje. Kod nas sve na pamet. Svi sve znaju. Niko ne računa i niko ništa ne proverava. A novine sve prenose.
Pošto volim elementarnu matematiku (znate ono sabiranje i množenje) pokazaću vam kako na primer porez na rad utiče na cenu struje. Isto može da se uradi i za grejanje.
Al Gore u svojoj prezentaciji o globanom zagrevanju govori o tome kako se interesne grupe, najviše velike naftne komapnije, "bore" protiv rastuće svesti stanovništva da je globalno zagrevanje najveći i najopasniji problem čovečanstva danas. Njihov proizvod je: sumnja. I nije im lako. Jer svi kredibilni naučnici sveta kažu da su i problem i opasnost stvarni. Pošto nemaju kredibilne naučnike, to kompenzuju nekredibilnim i gomilom para. Isti problem su rešavali proizvođači duvana kada je utvrđeno da pušenje izaziva rak pluća pedesetih godine prošlog veka i da generalno nije dobro za zdravlje. Kreiranje sumnje. Jer sumnja u kombinaciji sa neznanjem, od istine čini samo jedno od mogućih rešenja oko kojih nismo baš najsigurniji.
Da vas podsetim, predlog je: smanjiti poreze i doprinose na plate za trećinu i povećati PDV za 3%. Ovo je odlično za proizvođače, izvoznike, mala i srednja preduzeća, a loše za uvoznike, monopoliste i banke koje ih podržavaju. I dobro je za sve građane Srbije, posebno najsiromašnije.
Ovako bi ova promena uticala na primer na EPS. Za primer ću uzeti 2008-u godinu, jer je to poslednji finansijski izveštaj koji su objavili na svom sajtu, pa da možete da proverite brojeve.
U 2008.godini EPS je imao preko 35.500 zaposlenih. Od toga na Kosovu preko 5.500, ali to je neka druga priča. Ti zaposleni su košali EPS 36 milijardi dinara. Od toga, neto plate su oko 22 milijarde, a porezi i doprinosi na te plate oko 14 milijardi.
Troškovi za zaposlene su najveći troškovi EPS-a. Veći i od troškova nabavke struje, i od troškova materijala i goriva, i troškova održavanja i ostalih poslovnih rashoda. Ovako je i za veliku većinu drugih preduzeća u Srbiji.
Ukupni troškovi EPS-a pre amortizacije su iznosili 110 milijardi. Amortizacija je iznosila dodatnih 45 milijardi, tako da su ukupni poslovni rashodi 155 milijradi. Ukupni prihodi su bili 145 milijardi. Što znači, da su porezi na rad učestvovali sa 12.5% u troškovima, odnosno sa 9% u ukupnim rashodima koji uključuju amortizaciju.
A sad malo matematike: kolika je trećina od toga (smanjili bi porez na rad za trećinu)?
U prevodu, do povećanja cene struje za građane ne bi moralo da dođe. A za preduzeća bi došlo do smanjenja cene struje. Jer preduzećima PDV ne predstavlja trošak poslovanja. Dok građanima predstavlja udar na džep.
Inače godišnji trošak po zaposlenom u EPSu iznosi 1.000.000 dinara. To je prosečna neto plata od preko 50.000 dinara. Kada bi se otpustio višak zaposlenih od recimo 15%, to bi značilo godišnju uštedu od 15 milijardi dinara, odnosno 15% ukupnog troška. Za toliko bi mogla da pojeftini struja. Ali to je neka druga priča za koju očigledno niko nema snage. Ili interesa. Za građane svejedno.
Sličnu računicu možete da izvedete i za grejanje. PDV na grejanje je 8%. Na primer, Beogradske elektrane su u 2008.godini imale poslovne rashode od preko 14.4 milijardi dinara. Troškovi plata su bili 2.3 milijarde odnosno oko 16%. Čak i u jednoj takvoj kompaniji kojoj su najveći troškovi troškovi energenta, troškovi zarada iznose 16%. Od toga, samo porez na rad iznosi 0.9 milijardi dinara, odnosno 6.25%.
A kod malih i srednjih preduzeća? E tu je situacija još drastičnija. Tu troškovi zarada iznose tipično 40% ukupnih troškova. Od toga, troškovi poreza na rad (porez na dohodak i svi doprinosi) iznose preko 16.5 %. Jedna trećina ovog iznosa je 5.5%.
Ova ista računica se odnosi i na hleb i na mleko i na ostale životne namirnice. One bi mogle da pojeftine. Svim proizvođačima bi značajno pali troškovi poslovanja. A mogle bi i zarade da porastu. A mogla bi da padne i cena struje. Kada bi bili ozbiljni. Kada bi vlada bila ozbiljna.
Prihodi od PDV-a u 2009-toj godini su iznosili oko 3 milijarde evra. Gruba računica kaže da bi povećanje PDV-a od 3% bi povećalo prihod u iznosu manjem od 500 miliona evra.
Sa druge strane, porezi na rad su iznosili 4.5 milijardi evra. Jedna trećina ovoga iznosi 1.5 milijardu evra. Međutim, kako je 25% svih zaposlenih zaposleno kod države i na budžetu, 25% ovog iznosa bi značio i smanjenje budžetskih rashoda za plate zaposlenih, odnosno 375 miliona evra. Ostaje smanjenje od 1.125 milijardi, od čega javnim i komunalnim preduzećima takođe ide oko 375 miliona. Ostatku privrede 750 miliona.
A kome ovo ne odgovara? Uvoznicima, naravno. U 2009.godini uvezli smo u vrednosti 11 milijardi evra, a izvoz 5.9 milijardi. Oni smanjenje troškova ne bi videli za svoju uvoznu robu. Recimo automobili. Ili Nike patike. A i Adidas. A to bi naravno svi znaju, najviše pogodilo siromašne. Zato imaju oni svog ministra da ih zaštiti, a usput i da im subvencioniše stambeni kredit, subvencioniše potrošački kredit, da "pomoć" od 5000 dinara, a bogami izgradi i poneku topionicu nečega.
Moj predlog bi bio ...
Kako ovo nije izvodivo, sledeće najbolja stvar je predlog ministarke finansija:
Drastično smanjiti porez na rad. Platiti ga povećanjem PDV-a.
Ovo je u najdubljem ekonomskom interesu svih građana Srbije, posebno onih najsiromašnijih.
-----------------------------------------------------------------------------------------
EDIT:
Evo od jutros se uglednom privredniku pridružio i ministar.
Da bi pratili, u svakoj ovakvoj izjavi treba tražiti odgovor na sledeće pitanje: koje interese uvoznika i banka izjava treba da sakrije iza brige za građane
Ministarka govori u ime struke. Pa i kada pogreši, pogrešila je stručno.
Predsednik vlade govori u ime stabilnosti vlade. Ne struke. I on zna da je struka u pravu. Isto tako zna da interesi ruše vladu. Pa mora da pazi.
A ko govori u ime građana?