Bila je subota popodne, pozno prolećni dan, nekoliko nedelja pred prvi Band Aid koncert. Aleksić se spremio za izlazak. Kapu je nosio u ruci, uvek je nosio u ruci, ako bi negde sreo oficira pravio bi se kako mu se odšrafila zvezda pa je kao namešta. Bilo mu je stalo da mu se ne pokvari kovrdžava frizura i prstima je popravljao pri susretu sa svakim ogledalom, prozorom ili izlogom. Rekao sam mu da nisam naročito raspoložen za grad. Pomenuo mi je vešalicu na žaru “Kod Mülera”, i princes krofne, ali sam ja ostao pri svome. Retko sam izlazio u grad, mada sam imao pregršt plavih kartončića na kojima je pisalo da je vojnik taj i taj slobodan da boravi na teritoriji opštine tj. grada tog i tog, do večeras u 24h. Takođe, pisalo je, pojedincu je zabranjeno da se u tom vremenskom periodu kupa u “svim morima, rekama, jezerima, kao i na bazenima”. Propusnice su bile potpisane od strane sanitetskog kapetana I klase Igora Bostića, čije sam poverenje uživao. Ali, nije mi se izlazilo, najviše zato što bi subotom, kad vojska ima izlaz, gradske ulice bile potpuno ispražnjene od prisustva bilo kakvog prijatnog ženskog lica.
Aleksić nije delio moj stav.
Bio je profesionalni fudbaler FK Rad. Ambicija mu je bila da napreduje i pređe u Hajduk sa Liona. Ta želja će mu se ispuniti 2 godine docnije. Na početku, dok još nije dobio status permanentnog zdravog bolesnika i trpezarca Garnizonske ambulante Črnomelj, bio je izviđač u Prvoj četi. Odveli su ih na planinarsku obuku pa je jedna skija udarila Aleksića svojom oštrom bočnom ivicom u nivou gornje usne, tako da mu je u potpunosti slomila jedinicu, dvojku i trojku levo, kao i istoimene zube sa desne strane.
Zbog toga se Aleksić smeškao na način koji je njegovom licu davao posebno šarmantnu i lako ironičnu notu. Još nekoliko minuta je pokušavao da me nagovori da odemo do grada. Potom je seo preko puta.
“Znaš da idem kući? U četvrtak, dobio sam pet dana.”
Nisam znao. Interesovao sam se za razlog.
Objasnio je da kući u Ostružnicu ide zato što mu je otac bolestan. Međutim, ne raduje se odlasku jer ne želi da ga vidi. Njegov ćale, poverio mi se tihim glasom, ubio je njegovu kevu pre deset godina.“Sada je u mardelju, pustili ga kući jer je otišao u kurac sa zdravljem” rekao je. Nikako mu se nije išlo kući, u Ostružnicu.
“Da odemo mi ipak malo u grad?” rekao sam ja.
Aleksić je inače pored fudbala odlično igrao šah. Ja sam položivši neke ispite, dao sebi oduška tako što sam malo češće učestvovao u društvenim aktivnostima. Aleksić me je redovno tukao u šahu, ali ja sam njega u basketu; i njega i Kraljića koji se vajkao da mu povišeni bilirubin kvari šut. U nekom trenutku Kraljić bi prekidao i odlazio u klub da pusti himnu na razglas kako bi mlađi vojnici mogli da se postroje, pozdrave zastavu i odu na večeru.
Mi nismo morali da pozdravljamo, ali smo iz pristojnosti prekidali tapkanje lopte dok ponor pakla koji je zalud pretio ne bi utihnuo, potom smo nastavljali svoju igru.
Kada se vratio sa petodnevnog odsustva Aleksić je bio miran.
“Riknuo mi ćale” rekao je.
Vraćajući se sa košarke, Aleksić mi je obično objašnjavao zašto je Sinan Sakić car. Potom, interesovao se za latinska imena pojedinih bolesti, njih je želeo da memoriše da bi mogao da ih iskoristiu adekvatnom trenutku. Bronhitis, tendinitis, epididimitis, dakriocistitis, pneumonija, ponavljao je naglas dok bi se tuširao.
Kada je dekontaminacija odeće i obuće u pitanju, a to je bila moja uska vojnička specijalnost, stvar je bila potpuno jasna. Pomenuta aktivnost vrši se vodom i sapunom. Putem prskanja crevom kontaminirane odeće i obuće. Ako nema sapuna može samo voda. Naravno, prethodno nije loše Gajgerovim brojačem (koji je sastavni deo opreme jednog dekontaminatora) proveriti da nije i voda eventualno kontaminirana, u kom slučaju treba odložiti postupak dekontaminacije za neki drugi put. Stečena veština potvrđena mi je upisom u vojnu knjižicu: “dekontaminator odeće i obuće”. Činjenica da sam za slučaj agresije na našu zemlju osposobljen i za pakovanje ćebadi, u knjižici nije naglašena. Desetak godina kasnije u tu istu maslinasto zelenu sveščicu iskrzanih ivica i musavih stranica, biće mi upisano i učešće u ratu.
Za moj stajling u kasarni Črnomelj bio je zadužen Redžep Kastrati iz Prištine.
On mi je bio veza u perionici. Ostavljao mi je na stranu čiste košulje u mojoj veličini. Zauzvrat nije tražio ništa. Valjda zato što smo na početku bili u istoj četi, a u tridesetokrevetnoj spavaonici (koja se zvanično zvala spavaona) bili smo prve komšije. Ispod jastuka držao sam tek izašlu knjigu “Ime ruže” i čitao je onih petnaest minuta pre gašenja svetla. Potom bih zaspao izvanredno dubokim i okrepljujućim snom ispunjenim erotskim sadržajima. Sanjao sam uglavnom meni poznate ženske osobe. San u kome se pojavila Margita Stefanović ostavio je na mene snažan utisak. Tim sam joj povodom napisao opširno pismo. Inače, neuspešno sam joj se udvarao nekoliko godina ranije. Tom sam prilikom na zgradi u kojoj je živela, odmah iznad Slavije, napisao grafit “MARGITA JE DEČAK”, zbog čega me je prekorila lično njena majka kad sam je nekom prilikom sreo na Kaleniću. Kasnije sam, prelistavajući knjige u sada, zbog traljave privatizacije zatvorenoj knjižari “Geca Kon” na Terazijama, u jednoj zbirci Ljubivoja Ršumovića našao pesmu tog istog imena.
Sad mi je žao što zbirku nisam kupio.
Tačno posle mesec dana ti nepojamni snovi potpuno su netragom nestali.
U ambulanti sam, kao čuvar ključeva od apoteke, pokušao da ih povratim na arteficijelni način, ispijajući jedne prohladne, kišne subote, na ex, nekoliko bočica sirupa za kašalj Tussibex. Probudio sam se tek u ponedeljak, ranom zorom, mamuran i bez ikakvog sećanja na REM fazu u kojoj sam proveo dan i po. No, korisno je bilo što sam precrtao dva datuma na kalendaru mojih odbrojanih dana.
Aleksić, črnomeljski Antim Arman-Diboa, bez guke veličine jarebicinog jajeta na vratu jugoistočno od levog uveta, spavao je kvalitetnim snom i bez pomoći moderne farmakologije. Za to vreme, ja sam, u prilično čistoj esembe košulji odgovarajuce veličine, bio na pogrešnom mestu, u pogrešno vreme.
I sve je bilo u redu.
(nastaviće se, verovatno)