ovo su misli kojima sam započela današnji dan:
"dabogda crkla ako još jednom izađem na ulicu posle 19h",
zatim
"ne probudila se dabogda ako još jednom sednem sama u restoran" (čuj, restoran - neka zovu oni to kako hoće, neka na vratima piše i dom kulture - ja mislim da je to ona stvar koja se zove mehana)
pa još
"ne videla više bela dana (dabogda) ako još jednom sednem u neku mehanu, ovde, u gračanici, sama, da jedem, i upustim se, povrh svega, u razgovor s nepoznatim" (nije greška - to jeste "razgovor s nepoznatim")
pa onda:
"jok more."
a evo zašto:
šetala ja tako jednom ulicom (jedinom, pardon, ulicom) razgledala 'de sam se dela. šetala, znači. a putem prolazila neka kola... šetala (da naglasim, da ne budem sumnjiva) obučena brate normalno. farmerke (dobro, moj broj, ne tri broja veće... možda bi trebalo) neka majica, kratak rukav dekolte.... pa recimo da ta moja majica nije do grla (ne volim, smeta mi da me "kolje u vrat", rolke ne nosim, šalove ne preferiram - ali ne idem gola gradom, pardon, selom.... majke mi)
štikle, al ne neke ono ... normalne, brate, crne cipelice, mala štikla...
šetam dakle, a oni - trube iz kola. uđem u kafanu gladna a oni - za moj sto. piju pivo. pijem koka kolu. oću kući, oće da me vode u neki... e sad, ne znam kako se to zove... neko mesto u bestragiji, na putu između gračanice i gnjilana 'de svira muzika i igraju neke tamo...
setim se ja kako sam se onomad žalila što niko neće da me vodi u javnu kuću ili kako se to već zove (motel, bar gde svira muzika, na sred sela čađava mehana... bem li ga) i dopustim da me povede radoznalos'
piju pivo. pijem koka kolu. nestane struja. nek ide sve dođavola, naručim viski. stiže dupli. pa stiže još jedan. pa onda više ne znam ni odakle, ređaju se flaše i čaše na našem stolu. onda došla gazdarica na kafanu, plavuša, da se upozna sa mnom. upoznam se.
a onda muzikanti.
ganci peva šta stigne. dve devojke igraju (nemaju pojma, al igraju, uvijaju se oko stolova gde sede neki... da te bog sačuva)
saznajem da su te što igraju dok ovaj peva "devojke iz srbije" (to je ono što sam već pisala al nisam vid'la uživo) ... da tako idu od mesta do mesta, zadržavaju se po nedelju, dve, pa u drugo selo. cena u ovom lokalu je 3.000 za veče.
- kurve - objašnjavaju mi.
- shvatam - kažem... i nije mi zabavno. jako je, jako, jako, jako tužno. ili samo meni, nenaviknutoj, tako izgleda.
pitam pevača da mi da intervju. on oće. ali ja sad baš i ne znam da li mi se vraća na to mesto. kako ono peva novopazarska penelope "iš, iš, iš" ili onaj drugi "ovo je balkan" - e vala sam ga juče videla u punom sjaju.
vratili me oko 1 iza ponoći, imala sam utisak da je 6. ali u pola 6 sam već bila budna i popila oko 2l koka kole sa užasno mnogo leda da preduhitrim mamurlik (ako već padnete u napast da pijete, viski stvarno smanjuje mogućnost lošeg buđenja) ... jela frigana jaja... proveravala koliko ima komentara na moj tekst na novoj srpskoj "dođoh, vidjeh, propadoh " (intuitivno, mada nema veze sa mnom, neka priča o reportaži đonija štulića sa kosova iz 1990) i razmišljala, pitala se - kako bi izgledala ta noć da moji novi drugari nisu znali ko sam (ok, ne bih se ja baš tako ni odvažila na ovu avanturu da nije bilo tako)
možda jednog dana ova priča nađe svoj razlog, možda ovo ima nekog smisla, možda nisam morala da dođem u neku gračanicu da bih videla ono što postoji i u beogradu koji ne poznajem kao što ne poznajem ni kosovo, ni sela, ni gradove, ni "pravi život", ni kako izgleda kada se nađeš u zabiti a ne štite te ni ime ni posao ni poznanici i prijatelji - političari, ne znam - a i ne želim da znam.
evo, za dobro jutro, jedna romansirana verzija