Hteo sam da naslov bude drugačiji, konkretniji, otvoreniji, da bude sažetak, a ne nešto uopšteno, okolišno, sramežljivo, npr. “zašto ne smem nekom da kažem NE“,“zbog čega ne mogu da odolim lepim ženama“,“zašto mi je politika gadljiv, a od nje /posredno/ živim”,“kako to da svi imaju para, a ja ne“,“zašto ne prelazim semafor na crveno“, “zašto izbegavam svađe“, “zbog čega još trpim tapšanje po ramenima“, “zašto je linija nezameranja najpogodnija“….Možda bi ovim naslovima već započeo konkretnije pisanje, brže “otvaranje“, možda su sami naslovi odgovori ili ih ne želim, pa odugovlačim. Neću rešenje soptsvenih muka. Čudo koliko sam privikao na njih. Kada ću da ih se otarasim? Ali, to je druga tema.
Znam da još nisam pošao u osnovnu, bio sam vragolast, ali dobroćudan i poslušan(kao i danas), rekoše mi da “mrak jede ljude“, i baš tada reših da to lično proverim. Izašao sam u dvorište, došunjao se do kapije i dalje ni makac. Ovaj u dvorištu je naš mrak, on mi neće ništa, onaj napolju između guvna i dvorišta je opak, ko zna šta može da mi uradi. Dugo sam smišljao kako pretrčati tih dvadesetak metara, padalo mi je na pamet jedino da zažmurim, i taj “tuđi mrak“. Pokunjeno sam se vratio u kuću. Kad porastem videće on ko je mrak!
Ovde sam već, prvi razred osnovne škole, prokopavao se kanal DTD i dečjoj mašti nigde kraja - u jednom danu ređali su se pirati, Indijanci, partizani i Nemci, Tarzan i Džejn…povremeno smo se događali i mi sami bežeći od razjarenih pasa sa obližnjih salaša odakle smo “krali“ lubenice i voće. Jednog dana roditelji udarnički rešili da nas u tom kanalu nauče plivati, da služimo domovini, da ne budemo nesposobni. Mene moj otac drži u plićaku rukom za stomak i viče “lupaj nogama, maši napred rukama“ i ja prskam sve oko sebe. Vidi on da se ja zajebavam, pa me zagnjuri, a ja uživam, dosta mi onog praćakanja. Posle par dana neuspešnog učenja plivanja, otac je odustao govoreći kako bi plivanje trebalo da mi je u genima s’ obzirom odakle sam. Nije znao da ja uveliko plivam, jer mu nisam smeo, a hteo sam, kazati, razotkrila bi se naša dečja hajdučija po salašima. Tek posle nekoliko godina na moru “naučio” sam da plivam, do tada sam samo ronio .
Znači mrak, plivanje, aaa...na redu je hodanje. Prohodao sam mnogo kasnije, do tada sam puzao, trčao, skako, pentrao se, nisam znao da napravim normalan mali, tihi korak...mali za mene, a veliki za moje roditelje i okolinu. Pojavila se niotkud u jeku mojih borbi i rvanja sa grupom dečaka, nisam imao takmaca u jednom, samo sam hteo da se tučem ako ih je najmanje, petorica. Ukopan u mestu, kao statua, pljuštali su lenjiri, kaiši, ruke, noge, bez uspeha su pokušavali da me obore, a ja ukipljen, znojav i razbarušen gledao sam u Nju, pegavu bulku sa osmehom meseca, šiškama do očiju, dve kike, belom košuljom, cvetnom suknjicom, belim zoknama i crvenim lakovanim snadalama. Od tada dečacima su nedostajale tuče, učiteljica je zvala moje roditelje da ih pita, da nisam slučajno bolestan, poslastičar me je začikivao ako mu ukradem kornet - dobijam dve kugle sladoleda - nisam bio zaniteresovan, samo sam išao za njom, tiho, sitnim koracima...da je ne uplaši pas, pčela da je ne ujede. Zašto ideš za mnom, upita me kroz osmeh, nisam znao il’ nisam smeo da joj odgovorim, blejao sam kao tele. Trčanje je moja velika ljubav, al’ bih sveden na koračić.
Mrak, plivanje, hodanje…sledi govorenje. Znam da vi ne volite da čitate duže od šlajfne i po, ali samo par reči. Ne volim ni sada mnogo da pričam, kao klinac govorio sam samo ono što je bitno, ni manje, ni više. Dešavalo se da odrasli, uz čašicu, zapodenu razgovor o raznim temama u koje se ama baš ništa ili sasvim malo razumeju. Tako je započeta priča o gradnji kuće - jedni bi ovako, drugi onako, cigle treba toliko, crepa ovoliko, građe tačno u kubik, pet kila eksera za letve, dve za grede i rogove, prikolica cementa, dve šljunka…nacrtali projekta kuće na zemlji i ja primetim da nedostaje odžak, ali ćutim, šta ja imam da primećujem. Nikom nije palo na pamet da kaže koliko košta sve to, ali, opet, ko sam ja!? Umorni od rasprava i ispijanja čašica, svako ode svojoj kući. Deca su već bila u krevetima. Meni vrag nije dao mira, ni da spavam, razmišljam, šta ako stvarno počnu da grade kuću bez odžaka!? Šta ako odu po materijal, a nemaju para?! Iskradem se iz kreveta i odem do ”projekta“, nacrtam veliki odžak po sred kuće i napiše “A, pare.”
U ono vreme, tamo gde sam kao mali živeo, nije bilo automobila, zaprežna kola su bila kao danas gradski autobus, na duže relacije putovalo se traktorom, na najduže vozom. Ja za druga prevozna sredstva nisam znao. Svi lepo okupani i uparađeni sedamo u traktorsku prikolicu na klupe prekrivene krparama i pravac Poljoprivredni sajam. Truckamo se uz pesmu, smeh, svi razdragani, otvorili se paketi hrane, ukrštaju bataci i krilca...planira šta će se raditi na Sajmu. Preko puta mene sedela je jedna lepa starija žena /30-ak godina/ i nešto je nije vezivalo za sedište, stalno je ustajala, sedala i u jednom trenutku na njenoj zadnjici / haljini / - čas je odlazila, čas se približavala mom nosu – primetih masnu fleku. Znam da treba da joj kažem, ali kako!? Ako kažem nekom odraslom, ocu ili majci, ispašće bruka, “zašto gledaš u njenu guzicu“, slede batine, dole sa prikolice, nazad kući i ništa od Sajma. A, meni sa baš išlo. Ona je ponosno nosila masnu fleku kroz Sajam.
Šta ste vi hteli, a niste smeli…ili obrnuto?