Tko sve (na nebu) brine za naš blagdanski objed?

Jasno je da je bogat i raznolik obrok na božićnoj trpezi plod predanog rada čitavog niza ljudi raznih struka. Znamo također da ljudi koji se bave istim poslom dijele iste muke, te se, kada im se život iskomplicira i nevolje nagomilaju, najčešće svi obraćaju istome svecu, onom specijaliziranom za rješavanje njihovih profesionalnih problema. S tim svecem uspostave posebnu vezu te, u znak zahvalnosti, proslavljaju njegov dan kao blagdan svoga ceha.

Izbor esnafskoga patrona nikako nije slučajan. U najvećem broju slučajeva sveci koji su se za boravka na ovome svijetu bavili određenim poslom, po smrti budu patroni svojih bivših kolega. Zaštitnici ribara i trgovaca ribom su sveti apostoli Andrej i Petar, ribari s Galilejskog mora koji krenuše s Isusom da budu ribari ljudi. Na lovce pazi Sveti Humbert koji se povukao u šumu da se posveti Bogu i postao lovcem. Sveti Franjo koji je propovijedao pticama, zaštitnik je odgajivača peradi. Sveta Germana, rođena s kržljavom desnom rukom i stoga nesposobna za drugi posao osim za čuvanje ovaca, danas štiti pastire. Sveti Arnold, koji bijaše opat u Soissons-u, ne samo da je u svome samostanu proizvodio pivo već je podučavao narod da ga pije umjesto nezdrave i zagađene vode dostupne u tom kraju. On danas štiti pivovare.

Ponekad je, pak, pri izboru zaštitnika ključna legenda, pripovijest ili čak anegdote. Mlinari i pekari svoju svoje probleme povjerili Elizabeti Ugarskoj koja je, unatoč tome što je bila princeza, imala običaj hraniti gladne kruhom. Kada ju je muž uhvatio da švercuje kruh u pregači, ona je, ne bi li izbegla kaznu, isti pretvorila u ruže.

Sveta Brigid irska, na primjer, nije bila princeza već kći mljekara, te je sirotinju pojila mlijekom. Zato je sada slave mljekari, te proizvođači sira i mliječnih prerađevina. To je kontraverzan izbor za sveticu zaštitnicu, ako se uzme u obzir da je Brigid svojega oca, njihovoga kolegu, svojom velikodušnošću dovela do bankrota.

Za dobru trpezu, od svih svetaca ipak su najzaslužniji kuhari i njihov zaštitnik sveti velikomučenik Lovre. On je bio spretan, blagoglagoljiv, uvjerljiv i nadasve duhovit svećenik. Još kao mladiću, Lovri je Sveti Otac Papa je povjerio upravljanje crkvenim dobrima i arhivama. Ljeta Gospodnjega 258. imperator Valerijan je odlučio da iskorijeni novu vjeru što se neobuzdano širila i iz temelja podrivala poredak na kome je počivalo carstvo. U čistkama stradalo je mnogo vjernika i duhovnika, Papa, a odmah za njim i Lovro.

Lovro je odbio je da se odrekne Krista i spali svete knjige. Nadajući se da će ga time nagnati da promjeni mišljenje, bacili su ga na muke ali mladi svećenik ostao je nepokolebljiv u svojoj predanosti vjeri. Lovro ne samo da je nijemo trpio bol već im je i prkosio. „Umorit ćete se prije vi mučeći me, nego ja trpeći", podsmijevao se svojim dželatima dok su ga bičevali. „Činite mi uslugu, pošto sam oduvijek želio i namjeravao da krvlju zapečatim svoju vjeru u Krista", govorio je s osmjehom na usnama dok su mu željeznim  kliještama otkidali meso. Nije pokleknuo ni dok su mu spravama za mučenje drobili kosti. Postalo je jasno da je nepopravljiv inadžija, a ono što se ne da popraviti, mora se ukloniti. Zato su predstavnici carske vlasti bacili đakona na roštilj da se peče. Opružen na usijanom željezu, mirišući dim vlastitoga mesa on je rekao:

- „Vrijeme je da me okrenete, s ove strane sam već pečen".

Tom duhovitom opaskom budući svetac konačno je dokazao koliko mu je vjera snažna. Istovrjemeno je zaslužio pokroviteljstvo nad dvjema profesijama - kuharima i komedijantima.