Kao da je bilo tu. Da, danas iz ko zna kog razloga počeh da se sećam svojih studentskih dana. Eeee, nekad sam bio strašan dasa. No to nema veze. Ima jedna stara priča koja dobrim delom oslikava ove dane priličnog broja studentarije pa bih hteo da je podelim sa vama. Neki je znaju a neki ne, za one koji je ne znaju evo da se upute. Dakle ovako:
Upoznali su se u subotu uveče u mračnom delu disko kluba i razmenili brojeve telefona. U ponedeljak ju je on nazvao i neformalno pozvao na kafu u utorak u 8 kod Konja. Spuštaju slušalicu...
ONA
19-22. avgust
*
Očekujući istu srdačnost na koju sam naišla na severozapadu zemlje, po izlasku iz voza uputih se pravo kod prodavačice SIM kartica. Hitno mi je trebao kazahstanski broj da bih poslala poruku Emilu, mom poznaniku i domaćinu preko Serbian travelers foruma, koji se ponudio da me ugosti u Alma Ati.
No devojka za pultom delovala je kao da joj je svega preko glave. Ne stigoh ni da izgovorim pitanje do kraja, a ona me prekide s obrazloženjem da me ne razume. I okrenu glavu na drugu stranu jasno mi stavljajući do znanja da joj ne pada na pamet da uloži i najmanji napor zbog mene.
-- Hej! Devojko! Ja hoću kupiti kazahstan numera! -- pobunih se na lošem ruskom.
Jesam li vam vec pisala o Mancesteru? Nikad mi ranije ne bi palo na pamet da zivim ovde. Mislim, kisa pada svaki dan, grubi severnjaci piju do samounistenja i cvrsto se drze svoje mucenicko-radnicko-depresivne tradicije. Da se oni pitaju, centar grada ne bi nikad bio regenerisan. Druga Internacionala bi i dalje radila, od novotarija, jedino bi "Hacienda" bila dozvoljena. ...I "Museum of Science and Industry". To podrzavam.
Na
Eh, da... Evo dozivesmo i to da nam se olimpijada odrzava u komsiluku i da mozemo iz prve ruke, a nekoliko puta i iz nulte (direktno sa borilista) da iskusimo tu najvecu, najmasovniju i najznacajniju sportsku manifestaciju koja se odrzava na ovoj napacenoj planeti...
Doziveti olimpijadu u susedstvu i biti na neki nacin i deo nje je stvarno fantastican osecaj. Lako je biti cinican i sarkastican i pljuvati da je sve to samo 'hleba i igara' ili iskljucivo uzurpacija velikih kompanija i jos vecih mocnika. Ali kad na potezu od sto metara vidite pripadnike sto nacija koji su dosli da bodre svoje sportiste, ali i da se druze, upoznaju, osete tu atmosferu, vide na svakom koraku pet spojenih krugova, stvarno stalno nasmejana i srdacna lica hiljade volontera, i jedno iskreno dobro raspolozenje koje se oseca u vazduhu, ljudima ostaje samo jos da im se oci konstantno vlaze...