Treća sezona kultne serije pod nazivom "Tvin Piks - Povratak" [Twin Peaks: The Return] je nedavno završena emitovanjem poslednje osamnaeste epizode koja većinu gledalaca i kritičara, sudivši po brojnim reakcijama na društvenim mrežama i veb portalima, nije ostavila ravnodušnima. U maju, u trenutku kada je počelo emitovanje nisam osjećao posebno uzbuđenje niti sam se posebno pripremao (obnavljao gradivo) gledajući prethodne epizode snimljene pre dvadeset i kusur godina. Imajući okvirno na umu radnju filma Tvin Piks: Vatro hodaj sa mnom [Twin Peaks: Fire walk with me (1991)], znao sam i odgovor na čuveno pitanje: "Ko je ubio Loru Palmer?" i bez posebnih očekivanja prosto sam se prepustio doživljaju tog specifičnog nadrealnog filmskog svijeta.
Pre nekoliko dana, dok sam lutala bespućima interneta, iskočio mi je članak Nacionalne geografije Srbija o jednom nadasve..., pa, da se blago izrazim, jezivom ostrvu nadomak Meksika. Da ga sad ne prepričavam, ko je zainteresovan za detalje neka otvori priloženi link ( https://www.nationalgeographic.rs/reportaze/galerije/6605-hiljade-pari-plasticnih-ociju-motre-na-meksicko-ostrvo.html / Žao mi je što nisam u mogućnosti da link postavim kako spada jer mi je karikica namrtvo mrtva - ne reaguje ni na kakve podsticaje./ ) i sam se uveri da baš i ne preterujem u iznesenoj tvrdnji. Za one koji su neskloni zavirivanju u linkove, dovoljno će biti da kažem da me je podstakao na intenzivno razmišljanje o lutkama, dodatno osokoljeno opetovanim nesanicama zbog promene vremena, prestupne godine, mojih uobičajenih nemira i već ko li će ga znati čega. I tako, evo me gde svoje reminiscencije velikodušno ;) delim sa vama.
Danima čekam da neko nešto napiše o slučaju Jura: Vlasnici/rukovodioci korejske fabrike u Srbiji dali su otkaz ženi koja mesecima ne radi jer je na bolovanju (LINK) i nisu se čak ni sažalili da je drže na poslu još samo 4 i po meseca tokom kojih ona i dalje ne bi radila (a
Inspektor Marković je pogledao na sat i pomislio da možda ima šanse da stigne kući na vreme ako telefon ne zazvoni do kraja radnog vremena. I baš tada je zazvonio, ne sluzbeni nego njegov privatni mobilni. Zabrinuo se kad je video da ga zove majka a ona ga nikad nije zvala dok je na poslu. Javio se i dok su se kolege utišavale mogao je da čuje da njegova majka javlja da je neko umro.
"Ko je umro" - svi su se utišali dok on nije dao znak da se opuste....."mama, normalno je da umre stara osoba....ne, ne bagatelišem .....koga će da spali? Aaaa, misliš kremira? Pa to je normalno,
Pravi razlog ove izložbe je X jubilarna koja će nakon nje uslijediti, sa sve vašim izabranim radovima.
do tada...
plava gospa sa šeširom
Otkud sam se sad toga sjetio? Pa ima više od trideset godina kako nisam pokušavao... otkad mi nije padalo na pamet ... još kad sam kao dječak od nekih 12 godina, išao u posjetu babi koja živi u gornjem dijelu grada, i usput izvodio jedan mali mentalni eksperiment.
Jeste, znam, ovo je trebalo da bude X jubilarna ( i retrospektivna) hazart izložba, ali ... veliki broj vaših radova je volšebno poisparivao sa stranica ranijih blogova.
Tako da odlažemo to za neki drugi put, kad se izorganizujemo ... do tada:
kafa i keramika
Crni strvinar (desno) uz beloglave supove na Uvcu, foto (c) Saša Preradović
Rano ujutru, vozim kroz smreke, pašnjake i polja krompira, niz Zlatar ka Sjenici i dalje, ka mostu na Vapi. Kako se spuštamo, iz vedrog dana ulazimo u maglu. Da li ćemo po magli i ptičariti?
Ipak imamo sreće
jedan iz studentske arhive ... minijature (par x par centimetara) nastale u desetak sekundi polusvesnog igranja olovkom
ovdje je u punoj veličini, ako nekog kojim slučajem zaintersuju detalji - LINK
Zadnjih par dana na raznim blogovima pomalo pričamo o tome koji su fotoaparati najbolji. Preporukama su se najviše istakli NNN i ecce-florian.
NNN kaže: