Treća sezona kultne serije pod nazivom "Tvin Piks - Povratak" [Twin Peaks: The Return] je nedavno završena emitovanjem poslednje osamnaeste epizode koja većinu gledalaca i kritičara, sudivši po brojnim reakcijama na društvenim mrežama i veb portalima, nije ostavila ravnodušnima. U maju, u trenutku kada je počelo emitovanje nisam osjećao posebno uzbuđenje niti sam se posebno pripremao (obnavljao gradivo) gledajući prethodne epizode snimljene pre dvadeset i kusur godina. Imajući okvirno na umu radnju filma Tvin Piks: Vatro hodaj sa mnom [Twin Peaks: Fire walk with me (1991)], znao sam i odgovor na čuveno pitanje: "Ko je ubio Loru Palmer?" i bez posebnih očekivanja prosto sam se prepustio doživljaju tog specifičnog nadrealnog filmskog svijeta.
Motor UAZ-a brunda banatskom pustarom koju brije uporna košava. Oko nas je zatalasana stepa obrasla suvom travom odmakle zime i prošarana retkim, usamljenim drvećem. Na horizontu je poneki oronuli i, najčešće, napušteni salaš. Malo je oranica jer su na ovoj neplodnoj, često zaslanjenoj zemlji, slabi prinosi. Pročišćeno košavom, nebo nad nama je vedro i plavo.
Put - tek tragovi točkova ugaženi u niskoj travi - je uglavnom prohodan, sa izuzetkom bara punih žitkog, crnog blata pred kojima moj vodič, lovočuvar Sava Nedeljkov blokira diferencijal i prebacije pogon na sva četiri točka. Uprkos mom nepoverenju u vozilo, 2400 kubika s lakoćom gura UAZ i kroz sasvim neprivlačne kaljuge. Pošli smo u potragu za poslednjom preživelom populacijom ugrožene velike droplje u Srbiji.
Hteo sam da vidim taj slavni vodostaj, pa sam isplovio na Dunav, na vesla, kako dolikuje. I ništa. Struja se i ne oseća, a voda je bila viša krajem aprila nego što je sada. Naspram Dorćola, po Waterworldu Jojkićevog rukavca sam tada izveslao svih 12 km - moglo se svuda, a sada upola manje. Drugim rečima, voda jeste visoka, ali sasvim prosečno i uobičajeno, ništa pomena vredno.
Gde je granica između lova i orgije ubijanja?
I 18 dana po slanju upita uspavanom Ministarstvu poljoprivrede, grupa NVO okupljena oko cilja zaštite ptica nije dobila odgovor zašto nije, shodno svojim obavezama i ovlašćenjima, posle ledenog perioda u drugoj polovini januara, propisalo zabranu daljeg lova na ptice (videti Mirno spavaj, Nano). Hladni period se nastavio i kroz februar, a i puške su nastavile da prašte (sezona se završila 15. februara). No, gosin Ministar ima tvrd san.
Jašta. Jelen. I to ne pivo...
Ime mesta za ovu priču, kao ni ime gorepomenutog hotela, nije važno. Hotel se nalazi negde a do tamo se stiže nekim makadamima, oznaka nema, tako da je neminovno (to kad prođe više od 5 dana) zapitati se da li mesto zaista postoji ili ste upali u neku daleko bilo dimenziju. Upali ste u daleko bilo dimenziju, shvatićete negde oko 6. dana - kako je i red jer 6 je brojka simbolična i sasvim prikladna za shvatiti te stvari oko daleko bilo dimenzije. Kad to shvatite - razloga za brigu više nema.
Hotel je izvanredan, ne može da se kaže. Istina, ako vam se izvoljeva
Prvo, Čestobrodica je prelepa pod snegom. Grane su zaleđene, kuće su lepe i nema ih mnogo, kad se spustiš u Zaječar, nešto ti lepo, baš.
Onda neki hotel, mali i sa sobama ko za decu. Pa kafana Beba (valjda) i srneći gulaš, pojela više tanjira toga nešto je pristojno reći, na ovu glad u zemlji Srbiji, i maniju držanja dijeta u svetu
Pa pozorište, promocija, hladna scena, ledena sala, ljudi sede u kaputima meni skoro suze na oči